| Pie: Ugo Vlaisavljevi
Srebrenica - kraj epopeje
Svaki rat moe biti upeatljivo i vjerodostojno obiljeen nekim vlastitim imenima. Takva imena su uglavnom ili imena ljudi, velikih vojskovoa, heroja, ili geografska imena, imena mjesta.
Prisjetimo se persijskih ratova, Termopila i Salamine, Temistokla i Darija. Ili , u novije doba, Napoleonovih ratova obiljeenih imenima Vaterlo i Austerlic. Nita bolje ne obiljeava neki rat u burnoj istoriji ovjeanstva kao imena njegovih najveih heroja i mjesta herojskih bitaka. Moda i nema blistavijeg imena od imena heroja koji hrabro gine na bojnom polju. Takvo ime svoju neobinu i neuporedivu snagu duguje i svojoj povezanosti s krvlju natopljenim tlom. Sva imena ljudi su povezana s nekim tlom, dolaze iz nekog podneblja, ali nita kao rat ne iznosi na vidjelo tako ubjedljivo i tako dojmljivo vezu imena sa zemljom. Svaki rat se sastoji od svega nekoliko velikih bitaka, ponekad i samo jedne. Preko ovih bitaka ratovi dobivaju svoja konkretna geografska imena: imena gradova, rijeka , polja itd. A ono to ini bitku velikom, to je pretvara u presudan istorijski dogaaj, jeste prije svega pogibija velikog broja ratnika, ogromna rtva prinesena bogovima rata. Ta rtva je prinesena herojskom smru i njeno pravo ime moe biti samo ime najveih heroja koji su ukljueni u tu rtvu. Poput imena Ahila u Trojanskom ratu.
Hegel je herojsku smrt na bojnom polju nazvao "lijepom smru". U drevnoj epskoj tradiciji to je najljepa smrt koju ljudi mogu imati. To je smrt koja ima najvii smisao, smisao rtvovanja za svoj narod, za njegov ivot i slobodu. Takva smrt ve ima svoje ovozemaljsko iskupljenje - u ivotu onih koji su preivjeli zahvaljujui njoj. To je smrt koja daruje ivot. Heroji su obdareni takvom boanskom moi darivanja, ali samo kao ve mrtvi ljudi. Iako se preivjeli heroji nikada ne mogu mjeriti s herojima u pravom smislu rijei, s palim borcima, i oni imaju zavidan nebeski dar, jer oni su samo nevienim udom preivjeli borci. Upravo je vrsti zagrljaj smrti, kojem su se na neobjanjiv nain oteli, ono to ih razlikuje od "obinih boraca".
Zato se ne mogu priati tradicionalne prie o ratu, a da se ne bude u dosluhu s onostranim, a da se ne govori o udima. Ako su ratne prie uistinu ratne prie, ako se pria o herojima, onda su one uvijek bajkovite ili mitske: u njima se pokuava ispriati ono to se, u stvari, ne moe ispriati. Tu je rije o dogaajima u kojima ljudski svijet dodiruje neto to ga nadilazi, a to ne moe da dokui. To se vidi na opisima lijepe smrti najveih vojskovoa, njihovih sudbinski posljednjih asova, koji nikako ne mogu biti realistiki opisi. Takvi opisi neprimjetno prelaze u mutne slutnje o sudbini itavog naroda. O tome nas posebno moe pouiti epika malih naroda koji su imali burnu prolost, jer za njih je svaki rat nagovjetavao kobnu mogunost potpunog istrebljenja. Smrt njihovih heroja je esto bila sasvim nedvosmislen i opipljiv dar kolektivnog ivota. Njihova istorija je u njenim najvanijim momentima mitska, jer je istorija gotovo neprekidnog ratovanja.
Evropska ili svjetska istorija je ve najmanje jedan vijek sasvim raskinula svoje milenijumske zaruke s epskom uzvienou. Dva velika rata su stavila taku na dugu tradiciju pripovijedanja i slavljenja iskupiteljske smrti vitekog ratovanja. Najprije je Prvi svjetski rat - kroz svoju dotad nezamislivu tehnologiju ubijanja i unitavanja, u kojoj se brie razlika izmeu fronta i pozadine, a civili postaju daleko najbrojnija rtva - uklonio iz oruanog sukoba svaki uzvieni cilj. Otad se nezaustavljivo iri svijest o besmislenosti i neopravdanosti rata. uveni pakt Brian - Kelog potpisan 1928. godine, u kojem se osuuje svaki rat kao zloin, predstavlja najjasniji izraz ove novije svijesti o ratu, koja je ponajprije svijest o buduem, apokaliptikom ratu koji se mora po svaku cijenu izbjei. Iako se to inilo nezamislivim, ipak je Drugi svjetski rat nanio jo dublju ranu evropskoj samosvijesti i njenom uvjerenju u svjetsku misiju prosvjeivanja i pomirenja. U najkraem i najgrubljem potezu opisano, ovo novo svjetsko ratno iskustvo ne razdvaja samo rat od uzvienosti nego i mir, jer sada rat koji je raskinuo ljudski svijet od Boga, Duha, Smisla, oduzima miru njegov spokoj i pretvara ga samo u sjenu rata, u prijeratno ili poslijeratno razdoblje. Ime takvog raskida koji, prema miljenju velikih mislilaca poput Adorna, nepovratno i moda zauvijek pogaa sve uzviene djelatnosti uopte, jeste Auvic. Auvic je pravo ime posljednjeg velikog rata. Ali i mir u kojem ivimo samo je mir "nakon Auvica". I rat i mir su obiljeeni imenom logora smrti, a ne heroja ili herojske bitke. Auvic nije geografsko ime, nego ime svijeta bez uzvienosti, bez vieg smisla koji upravlja istorijom. Zato to ime odreuje ve odavno svaku teritoriju, pa i one za koje se ini da jo mogu biti posveene herojskom smru, pogibijama u kojima se zemlja i nebo, ovozemaljsko i onozemaljsko, vrsto i trajno povezuju.
Takvom svjetskom dogaanju gubitka smisla ratovanja mi smo na ovom tlu izbjegli zahvaljujui Narodnooslobodilakom ratu. Kao to to ustanovljuju neki najvii dokumenti meunarodnog prava, rat jo moe sauvati svoje opravdanje, ali samo kao odbrambeni i oslobodilaki rat. Zato se "poslije Auvica" i ne vode drugaiji ratovi. Uprkos evropskom nihilizmu, Titova oslobodilaka borba je jo mogla biti slavljena kao velika epopeja i time biti upisana kao novo poglavlje epskih tradicija svih "bratskih naroda". Neretva i Sutjeska, kao i u prethodnoj epopeji Cer i Solun, su bljetava imena koja su nas spasila od kobnog izazova svjetskih ratova. Ali time je svjetsko pustoenje smisla samo odloeno. Pravo ime posljednjih balkanskih ratova je opet ime velikog logora smrti, a ne poprita herojske bitke: Srebrenica. To je nae vlastito ime za ono to je gore od smrti, za stvarnost "nakon Auvica". Ko god misli da se Srebrenica ipak moe upisati u epopeju, naravno srpskog naroda, taj velia najvei zloin "nakon Auvica" na najgori nain, jer vraa smisao ubijanju koje se nipoto ne moe opravdati. Time Srebrenica postaje stvar Srba, vlastito ime onog to oni uistinu jesu, jer se takvim stavom podrazumijeva da je Auvic iskljuivo stvar Nijemaca. Mladi je prvi koji je tako mislio kada je neposredno nakon svog "junakog zloina" pokuao da prvi poslijeratni genocid uvrsti u ep vjekovne borbe protiv Turaka. Time je haki bjegunac nepovratno rasparao glavnu potku epske tradicije unazad sve do Kosova. Sa ovakvim utkivanjem Srebrenice, dosjetljivim "proivnim bodom", svaki proli ep je postao parodija ili farsa kojom se eli opravdati neuveni zloin. |
