Piše: Sead Fetahagić

Laži i obmane

Kakvi su ovi što smo ih birali najbolje govori ovih posljednjih deset-petnaest dana. Sve biser do bisera od laži i obmana, od foliranja i mudrovanja, od podmetanja i primitivizma. Nije mi baš sasvim jasno da li to naš svijet vidi ili je oguglao pa se tome nimalo ne čudi.

Zašto onda glasa za uvijek iste ljude i iste stranke? Moguće da raja među ovim glavešinama prepoznaje sebe, kako bi i oni isto tako mutili, pravili se lukavi, što znači da bi se isto tako služili podvaljotinama.

Adnan Terzić se naglo sjeti i kaže da bi trebalo raspisati vanredne, prijevremene izbore. Koja je to folirancija, kada zna da to ne može po važećem Izbornom zakonu! Ili ne zna, što je sasvim moguće, ko će pamtiti sve te zakone koji se u posljednje vrijeme lopatom donose kako bi se reformama približili Evropi. Ali nije sigurno, možda on tim prijedlogom nekoga podjebava, možda sam sebe. Onda Terzić naglo izvuče staru ostavku Mladena Ivanića, pa je proglasi važećom. Nešto mu se najednom ne sviđa njegov ministar inostranih poslova, mada se do sada hvalio kako u Vijeću ministara sve štima. Onda Ivanić ode na službeni put i poruči: šta tamo njegov šef, premijer, priča koješta, njemu ne pada na pamet da se povuče. Taj napad na njega je u stvari napad na srpski narod. Uobičajeni odbrambeni gard, šuplja priča da je napad na mene napad na moj narod. Kao kod onog francuskog kralja: L´état-c´ est moi! Narod država to sam ja!

Ta idiotska fraza stalno prolazi. Tako i Dragan Čović, braneći se od sudskih optužbi ponavlja da su te optužbe zapravo napad na hrvatski narod. Ma koga on blefira! A možda on ima pravo, narod i postoji da ga se obmanjuje, gdje će ta stoka da razmišlja! Zato joj treba stalno ponavljati istu folušku, na kraju će to prihvatiti novo za gotovo.

Onda oko tih reformi i priključenja Evropskoj uniji. Mladen Ivanić i njegove kolege iz srpskog entitetskog korpusa kao papagaji zdušno navijaju za integracije u Evropu, ali ne daju da se dirne entitetska linija. Pa ne može i jedno i drugo. Ako ćeš u Evropu ona nema granica, a ako hoćeš granice onda nema Evrope. Nisam siguran da je Ivanić toliko glup da ovo ne zna, ali zavitlava i svoje Srbe i sve okolo. Prisajedinjenje Evropskoj uniji donosi i dosta nepovoljnih odredaba, pa je sasvim u redu odbiti tu integraciju. A opet ostati sam, izolovan, nimalo nije zgodno. Zato, Mladene, odluči, ili ćeš pišiti ili kakiti.

Isti taj Ivanić ne dozvoljava da se iz državne kase finansiraju kulturne institucije od značaja za Bosnu i Hercegovinu. Kao kultura je samo nacionalna ili vjerska. To možeš, Mladene, pričati svojim nacionalistima, ali nemoj meni. Postoji kultura koju država kao svoje ogledalo, kao svoju reklamu mora predstavljati svijetu. U Zemaljskom muzeju predstavljena je i srpska nacionalna kultura, ali Ivanić neće ništa s drugima, hoće kao posljednji papak da bude sam za sebe.

Zatim onaj činovnik, direktor policije Republike Srpske Dragomir Andan slaže na široko, čak na međunarodnom planu. I kaže: nisam govorio istinu. Niko od političara oko njega na to ne reaguje, kao sasvim je normalno lagati, inače ne bi čovjek bio na tako istaknutoj funkciji. A već je taj Andan slagao kako je u Sarajevu za vrijeme rata ubijeno deset hiljada Srba, pa smanjio na pet. Pa njegov portparol odbija insinuacije da je njegov šef bio važna šarža u ratu, a televizija stalno prikazuje Andana kako telefonira u prisustvu Ratka Mladića. To što smo vidjeli nije istina, nego samo ono što nam se kaže.

U jednom intervjuu kardinal Vinko Puljić uobičajeno se smješka, zabrinut za hrvatski narod, odgovara na pitanje da li je posjetio Ahmiće, gdje je HVO napravio masakr nad Bošnjacima. Kardinal odgovara da je posjetio Ahmiće i ostade živ, jer slaga. Kada i visoki vjerski dužnosnik laže, šta onda ostaje običnom puku nego mutiti i švercovati?

Rijetko se dešava da državni i stranački funkcioneri ne podvaljuju, ne lažu i ne foliraju. Ko ih je učio da je lukavstvo pozitivna osobina? Zato naše glavešine i imaju takav imidž, pa kad se za nekoga kaže da je političar odmah se pomisli da je to lažov, prevarant, mućkaroš. A veoma je važno da se s te profesije skine ta ljega, što bi najbolje uradili sami političari da se distanciraju od takvih ispada. Međutim, nacionalna solidarnost je beskrajno utemeljenje u nemoralu. Još da nije ponekog političara, koji su sačuvali obraz, koji ne petljaju i ne foliraju, kao što je Beriz Belkić, čovjek bi izgubio svaku nadu u mogućnost izlaska na površinu da se udahne čisti zrak.