Piše: Nataša Krsman

Povratak

Sama činjenica da postoji svjetski dan izbjeglica je poražavajuća, a da ne govorimo o raznim manifestacijama koje se tim povodom organizuju.

Možda je najgore od svega sumiranje rezultata, iznošenje brojeva iza kojih su stale stotine hiljada ljudskih sudbina, razbijenih iluzija i prekinutih snova.

Tako su juče na Svjetski dan izbjeglica vlasti u BiH, uz pomoć međunarodne zajednice, došli do impozantnih cifri koje su potvrdile da je proces povratka u našoj zemlji pri samom kraju. Da se vlasti zainteresuju za povratak u dane koji ne spadaju u predizbornu kampanju, znale bi da su kolektivni centri za izbjeglice samo promijenili ime u alternativni smještaj, te da im glasači s izbjegličkim legitimacijama još sjede po bivšim kasarnama i barakama diljem BiH.

Novac kojim se razmeću, a koji je navodno otišao za povratak, završio je najviše u džepovima lokalnih organizacija za povratak, koje troškove "obilaska terena" pravdaju baš kao političari bjanko računima za gorivo i kupovinu kancelarijskog materijala i tonera za štampače kompjutera (koje ne znaju ni da uključe). Na stotine nevladinih organizacija profitiralo je pomažući raseljenim i izbjeglim građanima da se vrate na svoje.

Onaj ko se želio vratiti - vratio se i bez ičije pomoći. Povratak u BiH bio je podržan najglomaznijim administrativnim aparatom i svi koji su željeli da se vrate mjesece su izgubili hodajući od institucije do institucije. Međunarodna zajednica dijelila je donacije za popravku kuća, koje su često nakon obnove prodate, ili u najboljem slučaju nisu ni useljene. Malo je onih koji su uspjeli da se vrate i da započnu novi život tamo gdje su rođeni. Otrcana fraza nazvana "održivi povratak" ponovo je iskorištena za uzimanje procenta u organizacijama koje su dobile donacije za pokretanje biznisa za povratnike. Politika vladajućih stranaka upetljala se, naravno, i u ovaj segment života.

Tako je SDA svoje biračko tijelo na vrijeme počela da vraća, bar deklarativno, što im je u svakom slučaju pomoglo da osvoje pozicije u mjestima povratka. Tako su zadržali teritoriju u oba entiteta, osvojili vlast i biračko tijelo.

SDS je tvrdoglavo branila Republiku Srpsku, propagirajući ostanak i želju "svoga naroda" da ostane u ovom entitetu. Sada im entitet dobro kotira po broju povrataka, izmijenjenih imena gradova namijenjenih za ostanak i broju izdatih rješenja za rušenje kuća srpskih izbjeglica, koji su se odlučili za ostanak.

SDS-ova priča o ostanku u RS raskućila je najbogatije srpsko stanovništvo iz okoline Sarajeva, koje je u iščekivanju lokacija i građevinskog materijala moralo da rasproda djedovinu da se smjeste po vrletima podno Romanije, Trebevića i Jahorine. Neki su prošli i gore, pa su slijedeći SDS-ova obećanja, prosuta po povratku iz Dejtona, krenuli u odbranu nacionalog interesa na periferiji Višegrada, Čajniča, Bratunca i Rogatice. I dok sada oni koji su im sugerisali da se ne vraćaju sjede u zajedničkim institucijama u Sarajevu, nekada ugledni domaćini iz okoline Sarajeva beru ljekovito bilje po šumama Han Pijeska.

HDZ je ostala dosljedna svojoj "stoljetnoj ugroženosti najmanjeg naroda u BiH", pa je tako povratak u njihovoj režiji pretvoren u ostanak u opštinskim vlastima Drvara, Glamoča ili Jajca. O Posavini mnogo ne razmišljaju, ali im zato u krševitoj Herecgovini kao nikada do sada cvjetaju ruže. Proces povratka je pri kraju, ostalo je samo da se političari vrate odakle su i došli.