Piše: Ugo Vlaisavljević

Dvije himne, a jedna pjesma

Posljednjih nekoliko dana istaknuto mjesto u novinskim člancima zauzimaju vijesti o različitim reakcijama povodom polaganja zakletve vojnika Vojske FBiH u Čapljini. Povod je izvještaj promatrača EUFOR-a koji su svečanom činu prisustvovali u Čapljini.

Kako saznajemo iz ovog izvještaja upućenog komandi EUFOR-a, sve je proteklo u najboljem redu sa regrutima hrvatske nacionalnosti: nije bilo kršenja vojne discipline i nikakva sjena nije pala na ustavnu lojalnost regruta. Izuzev, ipak, jedne stvari koja se nikako nije mogla previdjeti.

Prema pisanju "Nezavisnih novina", u izvještaju o tome stoji sljedeće: "Intoniranje hrvatske himne na ovoj ceremoniji postavlja ozbiljna i važna pitanja, posebno kada se to dešava u vrijeme nelagodnosti u javnosti zbog događaja na Manjači".

Još jedan skandal sa zakletvom? Postoji li, ipak, problem lojalnosti građana ovoj višenacionalnoj državi? Stvar bi uistinu bila nelagodna ako bi Manjača bila indikacija nelojalnosti Srba, a Čapljina nelojalnosti Hrvata.

Postoji li zaista problem integracije tzv. manjinskih nacija u ovoj zemlji, problem utoliko veći što je postao izraz svijesti i patriotskih osjećaja mlađih naraštaja? Da li je to veći ili manji problem nego što se misli?

Manjača i Bileća su ekscesi manjih grupa regruta, reći će se, a njihov lokalpatriotizam nije samo izraz njihove "mladalačke neobuzdanosti" nego, po svemu sudeći, moćne državno-entitetske politike izgradnje nacionalne svijesti, kojoj su podvrgnuti od najranijeg djetinjstva.

Izraz njihove volje za žrtvovanjem "državi u državi", taj čisti izraz njihovog kolektivnog identiteta, samo je rezultat dugog kondicioniranja kroz entitetske (obrazovne, kulturne, političke, itd.) institucije. Ili , još tačnije, pred nama su sada generacije prilagođene novoj stvarnosti, stvarnosti etnički čistih sredina, u kojima se još, doduše, nađe onih drugih, ali su oni po pravilu "očarani i presrećni" što su uključeni u zajednicu većine. Dakle, ako umanjujemo problem, on nam se istom logikom uvećava.

Druga stvar koju je važno primijetiti jeste da se nikako Čapljina ne može poistovijetiti sa Manjačom. Najvažnije je što nije bilo kršenja vojne discipline i što su se hrvatski regruti prisegnuli prema slovu prisege, iskazujući tako svoju potpunu lojalnost "zajedničkoj državi".

Kako stoji u nekim novinskim prikazima, veliko prisustvo medija ovoj svečanosti je upravo ukazivalo na veliku zainteresiranost javnosti da li će biti usvojeno svako slovo svečane obaveze. Međutim, kao što glasi naslov članka iz "Slobodne Dalmacije": "Prisega (je prošla) bez najmanjeg incidenta".

Otuda ne čudi veliko olakšanje odgovornih dužnosnika, pa i njihov neskriveni ponos što se nije ponovila Manjača. Već u podnaslovu članka čitamo izjavu generala Brdara koji kaže: "Mi nismo nikada bili primitivci i saboteri, nismo nikada bili rušitelji sustava i povjerenja među ljudima.

Dapače, mi Hrvati, iako najmalobrojniji narod u BiH, smo legalisti i pragmatici, mi cijenimo i volimo svoju domovinu, a samo tražimo jednakopravnost". Ono što je u kulturnom smislu najgore, biti primitivac, to odgovara onom što je za vojsku najgore, biti saboter.

U izjavi generala su upravo povezana mjerila kulture i vojne discipline. Ovaj visoki dužnosnik je ponosan na vojnu kulturu svojih novaka. Ova kultura je opisana u danas dominantnom žanru veličanja vlastite nacionalne kulture - u kontrastu prema nekoj drugoj vojno-nacionalnoj kulturi za koju su neki očekivali da bi se u Čapljini mogla očitovati.

Veličina vojno-nacionalne kulture je, takođe, došla do izražaja u kontrastu prema demografskoj veličini "najmalobrojnijeg naroda". Ali u drugoj generalovoj rečenici čujemo i nešto od pravdanja, jer ipak je događaj iščekivan sa sumnjom: ono što "mi Hrvati" jesmo i želimo, a što bi moglo nekima izgledati negativno i problematično, potkrijepljeno je krajnje pozitivnim odlikama.

Dakle, idu dva plusa i dva (nekom će se činiti) minusa, i to u dvije doze: "...(mi) smo legalisti i pragmatici, mi cijenimo i volimo svoju domovinu, a samo tražimo jednakopravnost". Biti istovremeno legalist i pragmatik, znači u datom pravno-zakonskom okviru nastojati za sebe izvući najveću moguću korist. Ali ako pored izjašnjavanja za legalnost treba naglasiti i opredjeljenje za pragmatično djelovanje, onda to sugeriše izvjesno nezadovoljstvo sistemom. Potrebno je iz njega izvući više nego što on po sebi pruža.

U igri je dakle izvjestan zahtjev kojem očito nije sasvim udovoljeno. Taj zahtjev nije skriven, iako je na sasvim suptilan način artikuliran: "...(mi) tražimo jednakopravnost"! Da bi istakli taj zahtjev s manje umekšavanja, mogli bismo ovako ponoviti generalove riječi: iako smo legalisti, mi smo pragmatici; iako volimo svoju domovinu, tražimo jednakopravnost.

Ne slijedi li odatle da nam je tu jednakopravnost naša voljena domovina uskratila i to kroz legalni sistem? Ne znači li to da ono što mi hoćemo nije sasvim legalno i da mi imamo razloga i da ne budemo patriote?

Nije li ceremonija dobro prošla zato što je ta jednakopravnost ovaj put ipak nekako ostvarena? Sviranjem dvije himni! Zadovoljstvo generala se pokazuje kao zadovoljstvo vojskovođe uspješno izvedenim manevrima. Regruti su bili na visini svog prvog vojnog zadatka, pokazavši pri tom uzorno lice svoje vojno-nacionalne kulture.

Disciplinirano su saslušali obje himne. Ili je bolje reći da ih je upravo slušanje dvije himne discipliniralo, tj. učinilo suvišnim svaku njihovu neposlušnost. Nije li upravo intoniranje "dopunske himne" učinilo ono što su vojnici na Manjači morali provesti kroz eksces, kroz javnu sabotažu?

Prema pisanju sarajevskog "Oslobođenja", glasnogovornik NATO-a Derek Čepel je prošli utorak izjavio u Sarajevu da između dva događaja zaklinjanja "nema sličnosti".

On je navodno "novinarima kazao da u petak u Čapljini nije bilo uvredljivih govora, niti nacionalnih simbola, te da je sada potrebno provjeriti da li zakon dozvoljava izvođenje himne druge države".

O uvredljivim govorima nismo imali prije prilike puno čuti, ali osvrnimo se načas na nacionalne simbole i himnu. Da li je toga bilo ili nije? U priopćenju Udruge dragovoljaca i veterana HVO-a čitamo: "Poštujući službeno znakovlje BiH kao svoje, zadržavamo sebi pravo koristiti znakovlje - trobojnica s povijesnim hrvatskim grbom i svečanu pjesmu hrvatskog naroda 'Lijepa naša' i to nam pravo nitko ne može oduzeti".

Dakle, nasuprot tvrdnji glasnogovornika, bilo je nacionalnih obilježja, a nije bilo himne. Argument veterana je prilično jasan: ako hrvatski grb može biti upisan u trobojnicu i time dobiti obilježje koje je hrvatsko i bosanskohercegovačko, onda se i hrvatska himna može ukomponovati u bosanskohercegovačku himnu kao "svečana pjesma".

Umanjivanjem problem se uvećava: svaka pjesma, pa i ona najgora kafanska, otpjevana na svečanoj zakletvi bila bi himna. Zar upravo simbolički smisao obje pjesme, iako ona prva još nema riječi, nije bio u jednakopravnosti?

Za čapljinsku prisegu bi trebalo reći da predstavlja remek-djelo pragmatičkog uspjeha u tijesnom okviru onog što je Zakonom o odbrani dopušteno. Svi su ostali u nedoumici, jer nipošto nije izvjesno da je zakon prekršen, ali je mnogima jasno da bi ga trebalo mijenjati.

Ono što su nedisciplinovani regruti učinili na realnom planu, praveći skandaloznu sabotažu, disciplinovani novaci su učinili na simboličkom planu.

Kao što je primijetio ugledni politički filozof Klod Lefor, sabotaža u simboličkom je daleko efikasnija nego svaka realna opstrukcija.