Piše: Sead Fetahagić

Ženski princip

Poznat je prizor s naših prostora: ide muž putem, a žena iza njega kaska pet-šest metara. Onda se muž okreće i kaže: "Makni, nogu slomila!" Taj prizor vidno pokazuje odnos muškarca i žene, gdje je muško na čelu kolone, muškarac je taj koji vodi, koji komanduje, koji naređuje... U dugoj tradiciji je stav da kada se u familiji rodi muško, onda je to sin, a ako se nađe žensko, onda je to samo dijete.

Ne treba mnogo primjera da je ovaj svijet sazdan za muškarca; ako se okrenemo oko sebe žena je gotovo svugdje u drugom planu.

Nije onda ni čudo što se sredinom prošlog vijeka, a posebno krajem, razgranao pokret za emancipaciju žena, za njeno dostojanstvenije mjesto u društvu. Feministkinje su se upregle da preokrenu ustaljenu društvenu praksu kako je žena niže ljudsko biće.

I kod nas su posljednjih godina formirana mnoga udruženja, nevladine organizacije, koja se bore za prava žena, za veći uticaj žena u politici, za njihovo veće prisustvo u svim sferama života. Posebno je u posljednje vrijeme izašlo na vidjelo koliko žena trpi raznovrsna poniženja u braku, koliki je broj onih koje su u porodici i fizički maltretirane. Moguće da ta propaganda o zaštiti statusa žene učini neke pomake, mada su oni slabi, spori. Svijest gdje dominira muški princip teško se mijenja.

U oblasti politike, gdje je demokratija uzela maha, barem po izjavama naših političara, čak kao da je napravljen korak nazad u afrimaciji žena kao političkog subjekta. Ništa od rezultata onog načela da na izbornim listama mora biti najmanje 30 procenata žena. Pogledajte te naše mnogobrojne skupštine, dame su slabo zastupljene. A ne treba da se zaboravi da je najmanje polovina stanovništva ženskog roda. Koliko znam samo je jedna žena na čelu političke partije, Lamija Tanović kod liberala, a pored rijetkih ministrica sve važne poluge naše politike i naše sudbine drže muškarci.

Zašto je takva situacija uglavnom se ponavljaju opšte poznati razlozi. Tradicija, gdje je patrijarhat osnovno načelo muško-ženskog odnosa, a onda žena kao majka mnogo je više okrenuta porodici nego javnom životu. Uz to ide pravilo da žena osim odgoja djece svakodnevno mora čistiti, prati i kuhati za cijelu obitelj. U seoskim domaćinstvima, posebno muslimanskim, ženska djeca jedva završavaju poneki razred osnovne škole. Kako u takvim uslovima da žena stekne javnu afirmaciju?

Ono što se ženska udruženja ne usuđuju da pomenu kao ozbiljnu prepreku za dignitet žene jeste religija. Kao što je nekada kada su komunisti došli na vlast rečeno da više nema Boga, tako je danas na svakom koraku vidljivo da je Bog opet među nama. Mada se zvanično ne govori, ali sada je teokratija na vlasti. Slabo ima političkog i javnog događaja da sveštenstvo nije u prvom redu. I u takvom političkom miljeu žene nikako ne mogu da se istinski izbore za svoje adekvatno mjesto. Kakvu ulogu igra žena u katoličanstvu, pravoslavlju, islamu, pa i judaizmu? Nikakvu. Kod svih ovih religija žena je samo objekat za rađanje, a uz to i čistačica, spremačica i sluškinja.

Može li u ovim vjerskim zajednicama žena da se uzdigne više od časne sestre, kaluđerice, a u islamu ni toliko. Pa kako onda premostiti jaz muške apsolutne dominacije na afirmaciji žene, kada nam vladajuće religije ženu smatraju nižim stvorom?

Ovih godina je jedna knjiga doživjela fantastične tiraže, pa se tako i kod nas mnogo čita. Radi se o "Da Vinčijevom kodu" nekog Brauna, što je zapravo jedna literarna koještarija, talašika, kriminalistička priča, istina veoma zanimljivo vođena, ali daleko od umijeća Agate Kristi, a još više od Žorža Simonona. No, po svemu izgleda da popularnost ovaj roman nije doživio zbog svog zanimljivog kriminalističkog procesa, nego što je u njega utkana tajnovita priča o svetom Gralu, za Vatikan apokrifnom stajalištu da je Isus bio čovjek, a ne bog, da se oženio Magdalenom, koju je odredio da bude njegov nastavljač. U centru zbivanja je dakle ženski princip, koji je u originalnoj verziji Biblije bio dominantan, ali su kasnije sveštenici Bibliju cenzurisali, Isusa proglasili bogom, a ženu potpuno minimizirali.

Sve je to fikcija, ali je evidentno da narod na svim meridijanima guta ovu knjigu jer golica maštu, posebno što se sadašnje vjerovanje stavlja pod lupu, a naročito što je Isus označen kao pronositelj ženskog principa. Nije čudno što je Katolička crkva na ovu knjigu sasula paljub, a piscu je to i trebalo za što veći tiraž. A čitatelji, u većini žene, gutaju ovaj roman, u kojem se pod sumnju dovodi današnja religija koja ženu tretira samo kao sluškinju.