Datuma: 04.07.2006
Piše: Dragan Risojević

Mama hoću da budem asistent

Jedan asistent banjolučkog Medicinskog fakulteta godinama je predavao studentima koji imaju više obrazovanje od njega.

Stvar je, ako ćemo po zakonu, razumu i logici, frapantna: asistent, ime mu je Branko Hrvaćanin, bog će ga znati zbog čega, nije završio srednju školu. Ne bi to bilo ništa ni čudno ni za krivično gonjenje da taj Hrvaćanin, svojom ili voljom svoje porodice, nije upisao fakultet, poslije dugo godina ga i završio i na kraju se trijumfalno zaposlio kao asistent na Medicinskom fakultetu.

Studentska karijera mu i nije bila za pohvalu - devet, devet i po godina trebalo mu je da završi studije. Ima, ono, i mnogo gorih, ali ovaj je ipak uspio ono što oni nisu - zaposlio se kao asistent. Iako logika, pa i zakon, nalažu da se za asistente biraju studenti koji su fakultet završili u roku, ovaj je ipak lako našao posao. Kod majke Slobodanke, naravano, koja, igrom slučaja, vodi Odsjek stomatologije, gdje se zaposlio kao asistent.

Sve bi to, vjerovatno, zauvijek ostala mala tajna porodice Hrvaćanin, da slučaj u svoje ruke nije uzela Prosvjetna inspekcija. Poslije kraće istrage, stvari su bile jasne - Branko Hrvaćanin, službeno i formalno utvrđeno, u vrijeme upisa na fakultet nije imao završenu srednju školu.

Nažalost, slučaj nije odraz samo krize Univerziteta, već i moralnog pada čitavog društva. Hrvaćanin je produkt vremena, u kojem je najnormalnije bilo da se doktor nauka kiti prepisanim radovima, da ministar prepisuje knjige između kojih je jedina razlika u tome što je jedna pisana latinicom, a druga, kao njegova, ćirilicom...

Takvo društvo otvorilo je prostor Hrvaćaninu i drugima da uzmu ono što im se pruža kao na tacni. Nedostatak morala u to je serviran kao prilog.

Čudno je, međutim, što se sada svi kao prave iznenađeni i kao nešto šokirani. Zar se može biti šokiran stanjem na Univerzitetu koji je više od decenije vodio čovjek postavljen faksom iz kabineta Radoslava Brđanina? Sad nikome od njih nije jasno kako se to baš sin načelnika odsjeka slučajno zaposlio kao asistent, iako za to nije ispunjavao ni minimun propisanih kvalifikacija. I sad se, uz to, još čude, jadni, kako je uopšte mogao da upiše fakultet bez priložene diplome o završenoj srednjoj školi.

Svi su oni - studenti, dekan i profesori, takvo stanje prihvatili kao prirodno. I nemaju pravo sada da lamentuju nad stanjem kojeg su bili duboko svjesni. Ako ne i učestvovali u svim tim muljanjima.

Za nadati se, ipak, da ima snage i na Univerzitetu i u Vladi, koja kreira obrazovnu politiku, da se ovakvo stanje već jednom promijeni. Ovaj slučaj, koji je možda drastičan, ali ipak i takav predstavlja određen reprezent stanja na Univerzitetu, naišao je na ozbiljan prijem u Ministarstvu prosvjete i kulture. S obzirom na to da oni treba da odigraju jednu od glavnih rola u sređivanju obrazovanja, ohrabruje energija pokazana na početku ovog dugotrajnog i mukotrpnog procesa.