Datuma: 07.07.2006
Piše: Rubina Čengić

Paradoksalni luksuz

Dok su prošle godine četiri očajne porodice hodale po FBiH sakupljajući po 200.000 eura ili 400.000 KM da svoju bolesnu djecu odvedu na liječenje od tumora u neku kliniku u Italiji ili Njemačkoj, Fond solidarnosti FBiH, koji je produžena ruka Vlade FBiH, "sjedio" je na gotovo 1,5 milion KM predviđenih upravo za djecu s ovim oboljenjem!

Čuvari ovog novca pojašnjavaju da plaćaju liječenje van zemlje samo za djecu oboljelu od leukemije, ali da i za takve slučajeve postoje kriteriji koji su jako visoki, pa ih je teško dostići, a da se druge vrste tumora uspješno liječe i u BiH. Kažu i da je ovo četvoro djece otišlo na liječenje van BiH samo zato što su to domaći ljekari odobrili ili preporučili!?

Jedan od poslanika u parlamentu FBiH, što je glasao za budžet u kojem je predviđeno 80 miliona za Fond solidarnosti i iz kojeg je ovih 1,3 miliona KM izdvojeno za djecu oboljelu od tumora, kaže kako se radi o "paradoksalnom luksuzu"! I u pravu je. Jer u zemlji u kojoj se troše milioni KM za službena putovanja, stotine hiljada KM za automobile, u kojoj tri predsjednika države imaju na raspolaganju po 4.000 KM za kupovinu odjeće za svečane prilike, u kojoj se daje 750.000 KM za gradnju spomenika za heroje prošlog rata (za koje se više ni ne zna ko je heroj, a ko zločinac), bolesna djeca tiho umiru. Na Onkološkom odjelu Pedijatrijske klinike Kliničkog centra u Sarajevu, gdje trenutno leži 17 djece oboljele od tumora (koliko ima i kreveta), pričaju da je nedavno neki posjetilac kupio pet lavora i pet tuta da roditelji ne bi djecu na rukama nosili u WC da povraćaju nakon kemoterapija. Od ovog vjerovatno ne može gore.

S druge strane, činjenica je da je mnogo oboljele djece kojoj treba pomoć, godišnje ih se između 30 i 50 prijavi u sarajevski Klinički centar. Činjenica je i da je u siromašnoj zemlji kakva je naša teško pravilno rasporediti ono malo para, jer 1,3 miliona KM je uistinu malo, jedva tri ovakve skupe operacije.

Teško je i pitanje ko je taj ko ima pravo kazati koje dijete treba dobiti novac da ide van da se liječi. Ko ima pravo nekom roditelju onemogućiti ili uskratiti moguću pomoć pri pokušaju da izliječi svoje dijete? Teško je i sa sigurnošću utvrditi da jedno dijete ima veće šanse za izlječenje od drugog. Ali zar je tako teško imati više hrabrosti pa napraviti neke radikalne organizacijske promjene: uzeti kredit za istraživanje i uspostavu odjela za presađivanje koštane srži kod djece, napraviti revolving fond iz kojeg će se davati pomoć za liječenje u inostranstvu na kreditnoj osnovi, s malom kamatom, za šta bi svaki roditelj našao način da vraća, itd... Za bilo koji projekat koji će pomaći stvar s mrtve tačke.

U međuvremenu, nesretni roditelji bolesne djece ne žele da govore kroz šta prolaze tražeći pomoć i bojeći se da ne uvrijede nekoga ko bi im možda mogao pomoći. Šute i organizuju koktel partije, na koje pozivaju ugledne ličnosti grada, očekujući donaciju koja će ubrzati izmještanje njihove djece ili rade ko zna šta. Stara poslovica kaže da onaj ko ubije jednog čovjeka kao da je ubio sve ljude, a onaj ko spasi jedan život kao da je spasio cijeli svijet. U BiH izgleda nema volje da se spasi svijet, a kamoli jedan čovjek.