Datuma: 09.07.2006
Piše: Sead Fetahagić

Komšijina krava

Čudno mi je bilo zašto mnogi stručnjaci, eksperti, naučnici dižu galamu na onog što kopa na brdu kod Visokog. Nema kakvim pogrdnim imenima nisu nazvali Semira Osmanagića, entuzijastu koji kod Visokog vrši arheološka iskopavanja. U mom prisustvu je jedna arheologinja iz Zemaljskog muzeja ubjeđivala jednog univerzitetskog profesora, koji je poznati ekolog, da traži zabranu tih iskopavanja, jer uništava okoliš. Profesor je odgovorio da tamo gdje se kopa ima samo šikar.

Prije nekoliko dana otišao sam na jedno od ta dva brda, na Plješevicu, gdje dobrovoljci čeprkaju po razgrnutoj zemlji. Priča o tome kako je tamo gomila kamenja ne pije vode, jer sam se uvjerio da su terase i zidovi djela ljudskih ruku. Ne treba biti nikakav stručnjak, pa da se to ustanovi. A kakva je to građevina, kada je građena i u koju svrhu, to će se u predstojećem vremenu valjda odgonetnuti. Semir Osmanagić ima svoje pretpostavke da su to piramide, jer su ta brda piramidalnog oblika. Kada se kaže piramida svi mi imamo na umu Keopsovu piramidu u Egiptu, kao da nema piramida drugačije gradnje.

U cijeloj ovoj priči mene zanima zašto su naučnici nadali dreku, zašto su gotovo uvrijeđeni što neko vrši iskopavanja moguće ostataka nekih starih civilizacija. Je li u pitanju ljubomora, zavist, netrpeljivost prema onome ko se petlja u njihovu arheološku znanost. Osmanagića su nazvali amaterom, kao da nisu tokom povijesti upravo amateri otkrivali nove naučne svjetove, otvarali nove stranice civilizacije. Dobro mi je poznato u pozorišnoj umjetnosti da su amateri najčešće bili skloni novom scenskom izrazu, dok su se profesionalci držali utabanih staza. Pa čak i u medicini, gdje je u pitanju ljudsko zdravlje, ponekad alternativna medicina bolje pomogne nego ona oficijelna. Pitam: zašto arheološka iskopavanja ne smiju vršiti oni koji nisu oficijelni naučnici? I kako se postaje oficijelni naučnik? Diplomom fakulteta? Ulaskom u krug odabranih?

Naučnicima svakako ne priliči da lažu. Zagalamili su da Osmanagić ovim iskopavanjima narušava ostatke srednjovjekovnog grada na vrhu Visočice, a da su došli na lice mjesta vidjeli bi da se radovi izvode nekoliko metara niže. Moraju se služiti lažima kad zbog te netrpeljivosti neće da privire na mjesto "zločina". Kažu mi tamo u Visokom da na iskopavanjima nisu vidjeli nijednog od tih oponenata. Ali su sposobni da kolegama u inostranstvo poručuju da se ovdje radi o gomili kamenja, pa otuda dolaze takve konstatacije.

Jedan arhitekta se javno oglasio da takvih nalazišta ima u Bosni mnogo. Pa, ako ima, zašto naučnici nisu pokušali da ih prezentiraju javnosti? A to što nemaju para. Dakle sve se vrti oko love, jer našim zvaničnim naučnicima i nije toliko stalo do nauke, koliko do novca za svoj status. Svoj nerad opravdavaju nedostatkom finansija, pa su zavidni Osmanagiću jer misle da kod njega para curi na sve strane. Poznato je da ovaj naš čovjek iz Hjustona u Americi ima svoju vlastitu firmu, pa mu egzistencija nije u pitanju, može se sa strašću okrenuti svojoj ljubavi - arheologiji.

Ono naročito značajno što je Semir Osmanagić učinio svojim radovima na brdima oko Visokog jeste izvlačenje arheologije u žižu javnosti. Do sada su arheolozi radili gotovo tajno, ako su ikako radili. Pa i kada su vršili iskopavanja bilo je to van oka javnosti, nisu dozvoljavali da im publika smeta. A sada Osmanagić zove posjetioce da dolaze, da prisustvuju tom pipavom poslu skidanja slojeva i otkrivanja kamene gradnje. Najednom, arheologija je postala za društvo veoma važna, otkriva se zbog tih javnih radova perspektiva za još značajniji kulturnu povijest zemlje, za mogućnost turizma. Naši oficijelni arheolozi su zatečeni, došao je jedan "amater" pa njihovu znanost podigao na nivo društvene važnosti. A oni, u njihovom Zemaljskom muzeju čuvaju povijesno blago, ali osim poneke đačke ekskurzije to blago je daleko od očiju javnosti. Naprosto ne znaju da propagiraju, da reklamiraju svoj rad. Još žive u bivšem vremenu, sjede u svojim kabinetima i grickaju lovu koju dobijaju iz budžeta. Ako je dobiju.

Visočke "piramide" i Semir Osmanagić su izuzetno značajni događaji, jer su jednu djelatnost, jednu naučnu disciplinu, arheologiju, izvukli iz nekog mračnog podruma i javnosti pokazali koliko može biti važna. Zato se naučnici i ljute, jer je "piramida" uzdrmala njihov višegodišnji zimski san, pokazala našem svijetu da se dosadna oblast kao što je arheologija može učiniti atraktivnom. Jednostavno, oficijelni naučnici su zaostali u prošlosti,  a tvorci "piramida" su u duhu vremena.