Datuma: 10.07.2006
Piše: Slavko Basara

Kraj spektakla

Reprezentacija Italije je trijumfalno završila 18. svjetsko prvenstvo pobjedom u finalu u Berlinu nad Francuskom tek nakon boljeg izvođenja jedanaesteraca.

Ono što "azuri" nisu uradili prije 12 godina u SAD, kada su na penale poraženi od Brazila, sada im se sve višestruko vratilo. Četvrti put su postali najbolja fudbalska nacija na svijetu.

Radost i veselje Italijana najbolje odslikava i kapiten Fabio Kanavaro, koji je s velikim ponosom iznad glave podigao "Zlatni globus", trofej koji pripadne, svake četvrte godine, pobjedniku Mundijala. Presudio je promašaj Davida Trezegea, koji je pogodio prečku i tako vratio Italiji ono što joj je oduzeo u finalu EP 2000. godine kada je bio strijelac "zlatnog gola" u finalu. I to je fudbal.

O uspjehu Italijana biće još dosta priče, posebno o susretu osmine finala protiv Australije, kada su u 95. minutu dobili poklon penal iz kojeg su eliminisali "kengure". Biće ovakvih i onakvih komentara, ali prema svim parametrima izabranici selektora Marćela Lipija su zaslužili trijumf. Niko im iz igre nije dao gol, imali su najbolju odbranu, najraznovrsnije strijelce, odličnu taktiku, fenomenalnog trenera na klupi... Bili su jači od svih nedaća i afera koje potresaju njihov fudbal. Psihički su se izdigli iznad svih problema i titulu su poklonili svom nekadašnjem saigraču Đanluki Pesotu, koji je skočivši s prozora htio da izvrši samoubistvo zbog namještanja utakmica u "kalču".

Turnir u Njemačkoj ostaće upamćen po mnogo čemu, a posebno po lošem suđenju i katastrofalnim greškama pretežno evropskih arbitara. Tako će zauvijek ostati zabilježen penal-poklon Italiji od strane Španca Medine Kantaleha i tri žuta kartona Hrvata Josipa Šimunića, koje mu je pokazao Englez Grejem Pol, a bilo je još sličnih i teških previda. Argentinac Horacio Elizondo je rekorder kao jedini sudija do sada, od davne 1930. godine, koji je sudio i susret otvaranja i finale na istom SP. I opravdao je povjerenje. U sedmom minutu je u finalu svirao penal za Francusku, što je izuzetno hrabra odluka, a kasnije je potpuno opravdano isključio Zinedina Zidana. Tako se slavni Francuz umjesto da bude junak svoje nacije izrodio u tragičara, ostavio saigrače na cjedilu i na neslavan način je završio karijeru - crvenim kartonom poslije divljačkog nasrtaja na Marka Materacija.

Iza nas je mjesec dana fudbalskog ludila, cijela planeta je bila zaluđena najvažnijom sporednom stvari na svijetu. Njemačka je bila centar svih zbivanja, zemlja kroz koju su prodefilovali milioni navijača i turista potrošivši velike svote novca. Upravo je novac glavni pokretač današnjeg svijeta kojem pripada i Mundijal, tačnije zabava miliona. To se vrlo dobro vidjelo i u Njemačkoj u kojoj je pored svakog od 12 stadiona na kojima su se igrale utakmice bio organizovan "Fan fest" gdje su navijači, turisti i gosti trošli pare na lažno slikanje s fudbalskim zvijezdama, bili u zagrljajima ljepotica iz "T-coma", igrali razne igre za sitne nagrade... To je potvrdio i Jozef Sep Blater, predsjednik FIFA, s nekoliko nekontrolisanih izjava, koje je, poslije otvorenih kritika, morao da "koriguje" i "šminka".

Na kraju treba spomenuti i jedan detalj koji na najbolji način govori šta je Mundijal. Iako su Italijani u finalu igrali u plavim dresovima, Olimpijski stadion u Berlinu se "plavio" i od Francuza koji su navijali za svoje "bijele" ljubimce. To je fudbal, koji ne poznaje granice niti religije, jer upravo je on najveća religija na svijetu.