Datuma: 11.07.2006
Piše: Denis Kuljiš

Teslin kult

Krivo je nasađen, zguran ispred slastičarnice, pod stablo, u sukobu s ambijentom i urbanizmom, drugi najgori slučaj poslije Marulićeva kipa koji sjedi s nekakvim kruhom na glavu u plitkom bazenu bez vode, nasuprot Sveučilišnoj knjižnici...

Tako dva kulturna aktivista komentiraju kip Nikole Tesle postavljen na kraj Masarikove i početak Tesline ulice. Zbiva se to u minijaturnom žarištu zagrebačkog urbaniteta, gdje uz dva propala nekoć glavna zagrebačka restorana - dalmatinski riblji i balkanski orijentalni, koji je davno zatvoren, sad radi i jedan sjajno vođen njujorško-talijanski, nominalno u vlasništvu šefa zagrebačkog podzemlja, pravomoćno osuđenog zbog otmice sina svoga glavnog partnera u krijumčarenju oružja. Osim francuske čitaonice i Američkog vugleca u knjižnici "Bogdan Ogrizović", tu je nova knjižara Milane Vuković-Runjić, čuvene seksološke kolumnistkinje, koja je i sama postala mjesna kulturna atrakcija, pošto sad ovuda često prolazi, ful dotjerana i aranžirana u cvjetne aranžmane na laganim haljinama od šifona. Videoteka pokojnog Dominija, koji je pogođen raketom iz zolje, zatvorena je. Prije nekoliko dana na suđenju optuženom Jelaviću, njegovi su odvjetnici uspješno osporili policijski postupak uzimanja DNK uzorka pa je sudski proces, poslije nepunih deset godina, beznadno zaglibio. Kroz zatvorenu videoteku, penje se u KIC, glavno sastajalište gej populacije.

- Za mene je to velika stvar što se kip jednog pedera našao baš ovdje, ispred KIC-a - kaže kontrakulturni aktivist, koji se upravo vratio iz Tunisa na proputovanju za Kubu, ili obratno. Tesla je bio čudak, koji nije imao veze sa ženama, pa postoje dvije teorije o njegovim spolnim usmjerenjima - bio je aseksualan ili nerealizirani gej, dok snimatelj jednog od filmova o njemu tvrdi da se sam kastrirao. Na Internetu i u Americi širi se Teslin kult i mnogi njegovi pripadnici, ne bez osnova, smatraju da je, zapravo, bio alien. En passant, ovdje nabacujem šemu o osnivanju sekte/crkve s Teslom kao središnjim božanstvom: u Smiljanu je već otvoren tematski park, koji bi mogao poslužiti kao ašram...

- Sramim se svog srpskog porijekla kao i svoje hrvatske domovine - kaže čuveni aktivist gradske ulične scene, koji je osamdesetih godina ispred "Zvečke" dozrele generacije šiparica masovno uvodio u misterij sex&drugs&rock&rolla. On gađa stvar u srce, jer je očito da je instalacija Tesle na samo sjecište Tesline i Preradovićeve ulice kod "Ogrizovića", promišljena kao politički koncept, dok su priče o znanosti, umjetnosti, urbanizmu i seksu tu imale sasvim podređenu funkciju.

S Matom Meštrovićem i njegovom gospođom, obrazovanom, dotjeranom bugarskom klasičnom filologinjom, sjedimo ispred albanske slastičarnice "Zagreb", koja aleju od jednoga stabla dijeli s kipom Nikole Tesle. Mi smo se normalno smjestili u kavanske stolce, a Tesla muči se pokušavajući zauzeti misaonu pozu u karakterističnom sjedećem stavu u kakav je autor, Matin otac Ivan Meštrović, uvijek stavljao svoje balkansko-dinarske likove. Kao Njegoš na Lovćenu, vidovdanske odaliske ili sama Hrvatska, skulptura pred zgradom sveučilišnog Rektorata malo niže niz Masarikovu ulicu, svi oni sjede na zemlji, prekriženih nogu, ali ne skladno kao azijatski budisti, nego skrštenih udova, jer svoje slavenske nožurine ne mogu nikako složiti u produhovljen pleter.

Mate ne govori o kipu; razgovaramo o kotaciji dionica na Njujorškoj burzi. Sit je natezanja oko spomeničke ostavštine, jer je odaslao na stotine pisama tražeći da se ispita nekontrolirana cirkulacija odljeva očevih kipova, koju tolerira sadašnja nekvalificirana uprava Meštrovićeve fondacije. To što se krade, kažem mu, manja je šteta od činjenice da već petnaest godina nije napravljena velika izložba, a trebalo bi je upriličiti u Beču, Zagrebu, Beogradu i Moskvi. Sad kad se i Kosovo napokon odvaja od Srbije, vidovdanski mit, najdojmljivije umjetnički iskazan u Meštrovićevu djelu, postaje autonoman studijski predmet, oslobođen suvremenih političkih refleksa. Na podlozi secesije kao findesijeklovske avangarde, bio je izrastao u emancipatorsku ideju  idealističkog jugoslavenstva generacije "nacionalističke omladine", kojoj su osim Meštrovića pripadali Andrić, Ujević, Vojnović, Horvat i praktično svi značajni hrvatski intelektualci njihovih generacija, osim komunističkog jugointegraliste Krleže. Te su se ideje raspale u srazu s realpolitičkim koncepcijama beogradskog imperijalizma i karađorđevićevskog jugounitarizma, ali ostala je umjetnost i - ostala je  misao multietničke i multikulturalne tolerancije svojstvena duhu zagrebačkog minijaturnog velegrada, koji ni Tuđman nije uspio pretvoriti u uskogrudu nacionalističku metropolu.

Razgovaramo o poslovnim izgledima "Exxona" i odjednom primjećujemo ono što sam već bio registrirao krajičkom oka toga subotnjeg prijepodneva, premještajući se po stolovima u Preradovićevoj, od kave do kave, u mrtvoj sezoni ranog ljeta, dok grad još nije opustio, ali se više nikome ne da nešto ozbiljno raditi. Pred Teslom se stalno mijenjaju setovi od deset, dvadeset ljudi koji agitirano raspravljaju, mašu rukama, komentiraju. Smiju se, ogorčeni su, zamišljeni, podižu dijete u krilo skulpture pa ga fotografiraju, a u krilu ostaju cvjetovi, čak buketi vrtnog cvijeća doneseni s obližnjeg Cvjetnog placa. Tko god prođe, dodirne brončanu cipelu, koja malo viri s postamenta, poganskom gestom što učvršćuje duh mjesta, kao kad prođeš pored Grgura Ninskog u Splitu i pogladiš mu palac koji je tako uglačan da blista kao kiklopska bižuterija...

Čini se da je Milan Bandić obradio učenjake iz Instituta "Ruđer Bošković"obećavši im neke novce, pa oštećen Meštrovićev kip iz grmlja pred njihovom zgradom, popravljen prebacio ovamo, na strateško mjesto nove politizacije, gdje su ga neizbježno došli promovirati i svi ostali politički protagonisti, prestravljeni neizvjesnošću novih izbora... Osim izborne matematke bit će, naime, presudni izračuni više matematike, koju je nemoguće pojmiti stohastičkim umom. Primjerice, treba razumjeti ovo spontano okupljanje naroda, koje je predvidio i potakao najveći lukavac među domaćim političkim lukavcima, stvar koja inače ostaje izvan njihova horizonta... Što se, zaboga, događa? Provala jugonostalgije? Ljubav prema Srbima - pa do jučer smo se s njima klali baš kod Smiljana, a zločinca koji je ondje srpsku učiteljicu ustrijelio s leđa, veličali kao heroja, pa proglasili doživotnim alkarskim vojvodom i njegovu curu poslali kao dopisnicu televizije iz inozemstva? Nije vrag da te fore više ne polaze ovdje u Zagrebu - pa što se onda tu, zapravo, događa i što, do vraga, znači za pobjedu i poraz na sljedećim sudbonosnim izborima?