Datuma: 16.07.2006
Piše: Sead Fetahagić

Jednonacionalne stranke

Ovih dana zaokupile su me crne misli, kao svjedok naših današnjih dana potpuno sam neraspoložen, hvata me neka tuga. Znam da emocije nisu za javnost, od javnog ispoljavanja svojih emocija jedino žive pjesnici i glumci, a ostale javne ličnosti mudrijaše, pametuju.

Upravo ta pamet naših političara tjera me da budem zabrinut. Čini mi se da od rata naovamo nacionalizmi nisu toliko obuhvatili naše društvo kao danas. A od nacionalizma goreg jada nema.

Zahuktavaju se pred izbore, pa čelnici naših političkih stranaka okupljaju oko sebe narod, maze ga i paze, a kako će drugo nego nacionalnom pričom, neće im valjda davati pola zlatnog dukata u ruke ili barem bilo kakvo zaposlenje. Sada je sve vitalni nacionalni interes, pa i pitanje zakona o veterinarskoj službi, uređivanju meteorološke djelatnosti i hvatanja lopova.

Ne možeš nigdje maknuti a da te ne broje, prebrojavaju crvena krvna zrnca, preispituju ti familiju ima li u njoj kakvih nacionalno nepodobnih primjesa. U toj nacionalno ostrašćenoj atmosferi hitamo u susret izborima, pa ćemo birati svoga u inat njihovom, kao da nismo svi svoji, samo neki blesavi i pokvareni, drugi dobroćudni i naivni.

O razglabanju naših politika, našeg društva, trudio sam se da poštujem devizu kako je najvažnije pomesti ispred svojih vrata. Stoga sam bez dlake na jeziku bio kritičan na prvom mjestu prema svom okruženju, prema sarajevskoj čaršiji, prema Federaciji BiH. I ovdje nacionalne strasti proključaju, dižu glave patrioti koji Bosnu i Hercegovinu smatraju svojim vlasništvom, baš ih briga za druge. Najizrazitiji i najopasniji primjer svojatanja cijele države za sebe i svoje jeste Haris Silajdžić. Mada se njegova stranka sastoji od "foteljaša", Silajdžić je nacionalista koji drugom ne priznaje privrženost zavičaju, zemlji u kojoj se rodio. Ta Harisova posesivnost skupo će koštati upravo bošnjački narod, jer ih ima dosta koji su zaluđeni njegovom šupljom pričom.

Ali, ja nemam samo jedna svoja vrata, nisam se objesio o vrat Sarajevu i Bošnjacima samo zato što su mi blizu, na dohvat ruke. Moja su vrata svugdje, u Mostaru, u Banjoj Luci, u Tuzli, pokušavam svugdje da pometem, mada sam slabašan, jadan u tim nastojanjima. Ali, barem da kažem kako su nam dvorišta prljava, možda neko i prihvati moje gledište, drugi će ga odbiti. Nema veze, moje je da reknem jasno i glasno, nisam od onih koji se suzdržavaju da išta zucnu. Najveći jad dolazi od političkih stranaka iz Republike Srpske.

Kad sam malo prebrao po glavi, iznenadio sam se da u Republici Srpskoj nema nijedna autentična stranka multinacionalnog karaktera. Sve su sto posto srpske. Zašto je to tako teško je odgovoriti. Vjerujem da ima dosta ljudi u tom entitetu koji bi se rado družili s onima koji su iz drugih nacija, koji nisu zatrovani šovinizmom. A zašto niko nije osnovao nijednu takvu partiju? Strah? Ako je u pitanju strah, onda je Republika Srpska u rukama moćnika, autokrata, nacionalnih oligarha. Taj podatak za današnju Evropu je zastrašujući.

U božijoj evropskoj bašti ima svašta: demokrata, komunista, socijalista, fašista, liberala, a u Republici Srpskoj samo su jednonacionalne srpske stranke. A da li je iko u ovom entitetu javno bar stidljivo progovorio, proanalizirao ambijent u kojem je nacija, srpska, početak i kraj svega i svačega?

I dalje, u Republici Srpskoj samo su dvije-tri nevladine organizacije multinacionalnog sastava, a većina ostalih takvih asocijacija je krajnje retrogradna, desna, konzervativna, nacionalistička, ekstremno opasna. Valjda im odgovara taj ambijent, valjda im pogoduje političko rukovodstvo takvo kakvo jeste. I ono nešto političkih izabranika Bošnjaka i Hrvata u republičkom parlamentu i Vladi RS dolaze iz stranaka koje imaju svoje centrale u Federaciji. Da li je ovo tema da i Televizija RS o ovome progovori?

U Federaciji su multinacionalne stranke SDP, Pokret za promjene, Radom za boljitak, Liberalna i Građanska. Naravno da ima onih u kojima je sastav samo jedne nacije, kao što su bez izuzetka s hrvatskim predznakom. Znam da je suština djelovanja stranaka u njihovom sadržaju rada, pa nije za odbaciti ni formalan sastav partije. Kada je SDA najavila svoje multinacionalno opredjeljenje primila je forme radi neke Srbe i Hrvate u svoje članstvo. To se zaista može smatrati formalizmom i foliranjem, pogotovo što su ti članovi neugledni, ali je bar napravljen koračić ka multietničnosti. Može li se to desiti u Republici Srpskoj, barem formalno?