Datuma: 18.07.2006
Piše: Aleksandar Sekulić

Slučaj "Jelavić"

Vijest da je Apelaciono vijeće Suda Bosne i Hercegovine ukinulo presudu Anti Jelaviću, kojom je bio osuđen na 10 godina zatvora, bila je toliko neočekivana da je zatečen ostao čak i advokat nekadašnjeg člana Predsjedništva BiH i bivšeg predsjednika HDZ-a BiH.

Možda ta odluka i ne bi bila toliko začuđujuća da i sami pravosudni krugovi nisu ostali zbunjeni nad činjenicom da je riječ o prvom slučaju u kojem se dešava da je ukinuta presuda osobi koja je u bijegu i koja pri tome ima i drugo državljanstvo.

Ne treba pri tome zaboraviti da je Jelavić u oktobru prošle godine osuđen za zloupotrebu položaja iz vremena dok je bio ministar odbrane Federacije BiH, te da je iz BiH pobjegao uoči samog čitanja presude.

Zbog svojih antidejtonskih aktivnosti Jelavić je 7. marta 2001. godine odlukom nekadašnjeg visokog predstavnika u BiH Volfganga Petriča smijenjen sa funkcija predsjednika HDZ BiH i člana Predsjedništva BiH, a istom odlukom zabranjeno mu je i obavljanje bilo kakve javne i političke funkcije. Razlog za smjenu bio je podrivanje ustavnog poretka BiH, pokušaj osnivanja trećeg entiteta, takozvane hrvatske samouprave, kao i osnivanje hrvatskog narodnog sabora. Iz istog razloga protiv Jelavića i još šest funkcionera HDZ-a oktobra 2001. godine pokrenut je sudski postupak pred Kantonalnim sudom u Sarajevu.

U postupku koji je vođen protiv Jelavića isticalo se da je većina finansijskih tokova za samoupravu išla preko Hercegovačke banke iz Mostara, koja je osnovana 1997. godine, upravo kada je on bio ministar odbrane Federacije BiH, a većinski dioničar Hercegovačke banke Hrvatsko vijeće odbrane čime se krug zatvarao.

Na osnovu ovih djela Jelavić je optužen za privredni kriminal počinjen u okviru rada Hercegovačke banke i njenih filijala, a već početkom 2004. našao se iza rešetaka zatvora "Kula".

Najnovija odluka Suda BiH u slučaju "Jelavić" stoga definitivno začuđuje, mada je odbrana od početka procesa ukazivala na brojne propuste u predmetu kao i na mnoge greške načinjene u prvostepenoj presudi.

Nejasno je stoga kako je uopšte moglo doći do presude u koju se tako brzo posumnjalo, a pitanje je i da li su se navodi odbrane koja je ukazivala na greške shvatali dovoljno ozbiljno.

Najbezbolnija varijanta bila bi ona u kojoj je do grešaka i propusta došlo slučajno i nenamjerno. Ako, međutim, ponovljeno suđenje Jelaviću donese presudu koja bi bila daleko blaža od prvobitne, ili bi je potpuno odbacila, postoji opravdana bojazan da bi se moglo posumnjati u političku obojenost procesa, pri čemu bi Jelavić bio predstavljen kao žrtva. Pitanje je, međutim, da li će do obnavljanja procesa uopšte i doći s obzirom na to da je Jelavić nedostupan pravosuđu BiH, a suđenje u odsustvu se ne može voditi.