Datuma: 21.07.2006
Piše: Ugo Vlaisavljević

Polje međunacionalnih napetosti

Zašto je za Bosnu i Hercegovinu toliko važna etnokulturna pravda, pravda koja se veže za položaj čitavih naroda? Zato što se ova zemlja u svom naslijeđenom istorijskom obliku, prije svega državnom i društvenom, i dalje pojavljuje kao zemlja tri naroda, a odnedavno i tri samosvjesne nacije.

Pitanje pravde u bilo kakvom širem društvenom smislu ovdje se ne može postaviti, a da se ne postavi kao pitanje međusobnog odnosa tri nacije u zajedničkoj državi. Pripadnost pojedinca kolektivu, njegova društvenost, ima snažni i često neizbježni pečat nacionalne pripadnosti.

Gotovo svako iskustvo društvenosti, naši svakodnevni susreti s drugim ljudima, svejedno da li u javnoj i privatnoj sferi, postalo je iskustvo pripadanja svojoj naciji: našeg i njihovog pripadanja, svačije nacionalne raspoređenosti. Istina poneki, nema ih previše, imaju i stalno iskustvo nesvrstanosti i neraspoređenosti.

Međutim, to je uglavnom sasvim intimno iskustvo, jer je nacionalni identitet ono što vam prvenstveno i po pravilu drugi pripisuje. U toj mreži se možete koprcati, ali iz nje ne možete izaći.

Međutim, da bi nacionalno upilo i iscrpilo gotovo sav sadržaj društvenosti, za takvo nešto nije dovoljna privlačna sila samo jedne nacije. U pretakanju cjelokupne društvenosti u nacionalno zajedništvo trebale su, kao što je kod nas slučaj, tri nacije u punoj zrelosti svog formiranja. I to sve tri odjednom, što znači da nije bila riječ samo o tome da svaka nacija vuče sebi svoje pripadnike nego da to čini računajući i na privlačnu i na odbijajuću silu druge dvije nacije.

Nacionalizacija se, doduše, uvijek odvija u složenom polju sila: jedna nacija u jednom društvu je prilično neatraktivna stvar. Takva nacija proizvodi - a nacije su po definiciji državotvorni subjekti - prilično prostu državu.

Ako se privlačna moć jedne nacije uvećava preko druge nacije, onda je ova moć uvijek neka napetost, izvjesna sila polarizacije. Potpuno osamljena nacija, nacija koja nije ishod polarizujuće napetosti prema drugoj, nazovimo je referentnoj naciji, zapravo je nezamisliva stvar. Jasno je da postoje stepeni polarizacije, a to znači i određena mjera pripadnosti vlastitoj naciji.

Vlastitoj naciji se upravo pripada toliko koliko se ne pripada nekoj drugoj referentnoj naciji: tuđa i to glavna tuđa nacija daje mjeru pripadnosti vlastitom narodu. Svoj identitet uvijek dugujemo drugima, ali ne bilo kome nego "značajnim drugima".

Međunacionalni odnosi, oni koji su konstitutivni za identitet svake posebne nacije, nikada dakle ne mogu sasvim popustiti u svojoj napetosti. Potpuno popuštanje napetosti, koja se prije svega pokazuje u različitim vidovima međusobne netrpeljivosti, postojeće identitete bi izbrisalo i pretvorilo u jedan novi identitet, ali i to pod uslovom da se ovaj posljednji pojavi u polarizujućoj napetosti prema nekom trećem kolektivnom identitetu.

Osvrćući se na domaće polje međunacionalnih odnosa, kao na polje konstitutivnih napetosti rivalskih identiteta, trebalo bi reći da su jedni ono što jesu upravo tako što nisu ni drugi ni treći: Bošnjaci su nehrvati i nesrbi, Hrvati su nebošnjaci i nesrbi, a Srbi su nebošnjaci i nehrvati.

U takvom omrežju razlika došlo je do konačne gradnje lokalnih nacionalnih identiteta. Nisu druga dva naroda samo konstitutivna u ovoj državi nego su konstitutivna u vašem vlastitom nacionalnom identitetu. Oba dva druga lika prate nas neprestano u onom što najviše jesmo upravo kao dvostruka sjena.

Ovaj dug, neiskupljivi dug prema najbližim drugima, za mnoge je nepodnošljiv. U stvari, za svakog dobrog nacionalistu. To je sama sjena nacionalizma koja je po definiciji nevidljiva. Odatle i nastaje napetost koja sačinjava samo srce nacionalnog bića: isključujem i odbacujem drugog, tog i tog određenog drugog, i time upravo bivam to što jesam. Prema tome, nacionalizam je sam izraz nacionalnog bića.

Nije čudo da je mržnja neotklonjivo iskušenje svake ljubavi prema vlastitoj naciji. Ne bi bilo moguće da volite ljude koje nikada niste sreli i koje nikada nećete moći upoznati, vaše mnogobrojne sunarodnike, bez ovog stranca ili ovih stranaca koji nisu samo u velikoj blizini oko vas nego u vama samima - u srcu vašeg identiteta.

Ako se u individualnoj psihologiji može reći da nema mržnje bez ljubavi, povodom nacionalne osjećajnosti se može reći da nema ljubavi bez mržnje. Zato su možda u pravu oni koji misle da treba zazirati od onih koji se na sav glas razmeću svojom privrženosti naciji, pogotovo ako su zato spremni i svoj život da daju.

Onda već unaprijed znate koga su sve spremni da ubiju, a da ih i ne poznaju. Ljubav prema vlastitoj naciji već unaprijed postavlja mete netrpeljivosti i mržnje.

U razvijanju nacionalnog osjećaja veoma je važna suštinska nespremnost da se previše ne upozna onaj drugi koji je za nas toliko značajan. To znači da je jednako važno da s njim budemo u stalnom kontaktu, u nekoj neprestanoj razmjeni i saobraćanju, ali i to da nikako ne pređemo izvjesnu granicu bliskosti, tj. da se ne izjednačimo.

Potrebno je dakle i jedno i drugo: čvrsta i postojana granica koja se stalno narušava i prelazi. Prije nego o nekoj materijalnoj granici riječ je o granici osjećanja i razumijevanja do kojeg je već došlo i koje je čak prilično odmaklo. Nacije nema bez nacionalnih granica, a one su prije svega mentalne i simboličke.

Geografska razgraničenja, toliko žuđena nacionalna teritorijalizacija, uvijek je naknadna i odvija se kao svojevrstan prepis izvjesnog simboličkog i kulturnog univerzuma čije granice moraju ostati i čvrste i porozne.

O tome rječito govori upadljiva podudarnost između stanja u jezičko-simboličkom prostoru i političko-teritorijalnog uređenja BiH: kao što se dijeli jezik koji svi dovoljno dobro razumiju tako se dijeli i zajednička država; kao što je taj jezik podijeljen u nacionalne idiome tako je i država podijeljena u jasno razgraničene, ali propusne entitete (a entitetska granica je granica koja se stalno i s lakoćom prelazi).

Ako ne jedina formula, onda neizostavni dio formule etnokulturne pravednosti u ovoj zemlji glasi da je to politička zajednica tri ravnopravna naroda. Ali to je i formula utrostručene privlačne sile nacionalizma koja je od ove zemlje napravila leglo etnonacionalizma.