Datuma: 27.07.2006
Piše: Dragan Risojević

Opasne igre

Davno nekad, ima tome oko 15 godina, bivša zemlja je bila zapanjena jednom, onako čudnom utakmicom. Grupa Zvorničana odigrala je amatersku fudbalsku utakmicu i ništa u tome ne bi bilo bog zna šta posebno da se igrači nisu podijelili na Srbe i Bošnjake. Iako je čitava stvar bila, onako zezancija, o čemu je dopisnik "Borbe" napisao sjajnu reportažu, lokalna podjela na "naše" i "njihove" smrdjela je na percepciju masovnog krvoprolića, što se na kraju i obistinilo, samo godinu poslije.

Vrijeme nas, nažalost, ničemu nije naučilo. Međunacionalni sukobi svakim danom zauzimaju sve više stranica crne hronike, o čemu svjedoči čitav niz posljednjih incidenata. Više nije riječ o izolovanim slučajevima, na što upozorava i nedavni masovni sukob zvorničkih policajaca i bošnjačkih povratnika iz Konjević Polja kod Zvornika. Kad pročita novine čovjek pomisli, pa šta - mlatila se policija i mještani, međutim u praksi i stvarnom životu to znači samo jedno - otvoreni, masovni sukob Srba i Bošnjaka. O ovom incidentu, stiče se utisak, svako ima svoju istinu. Očekivano, ugao gledanja na ovaj incident ne zavisi od činjenica, već od toga koje je vjere onaj koji želi da vjeruje u jednu verziju - po kojoj su policajci izazivali, pa mlatili, ili drugu, po kojoj su povratnici provocirali, pa izmlatili policajce.

Nažalost, slučaj nije izolovan, o čemu nas opominju medijski izvještaji o više incidenata širom zemlje. Krenulo je od Mostara, kad su se sukobile hiljade Hrvata i Bošnjaka, nakon nastupa fudbalske reprezentacije Hrvatske na Svjetskom prvenstvu. Za njim hronološki kreće lavina koja se polako, ali sigurno, kotrlja prema kulminaciji mržnje. Kod Brčkog nedavno vehabije su, tako, teško pretukle Srbina, jer je imao takvu nesreću da od svih automobila, u koje se mogao zabiti tog dana, izabere auto bradonja iz Maoče. Istog dana, na drugom kraju zemlje, na utakmici u banjolučkom naselju Vrbanja, nastanjenog mahom Bošnjacima, otvorena je nova, ružna stranica naših neprilika kad su lokalni provokatori, nastojeći vjerovatno da izazovu sukob, ispisali na terenu - "Na koljena pred Srbe!", kao i na rodnoj kući Nasihe Kapidžić-Hadžić i to dan prije održavanja poetske večeri u organizaciji Dana dijaspore.

Zanimljivo je da su se susreti dijaspore u Banjoj Luci održavali i proteklih godina i da toga do ove izborne godine nije bilo. Dva su razloga za to: da se po starom receptu podigne nacionalni adrenalin ili da se pokaže kako ova vlada RS nije sposobna da osigura sigurno okruženje u RS jer se incidenti pojačavaju. Ili su po srijedi oba razloga, zajedno.

Slične situacije, ne uvijek propraćene adekvatnom medijskom pažnjom, vladaju gotovo u čitavoj zemlji. Malo je nacionalno izmiješanih sredina gdje ovakvi sukobi nisu pojačani upravo nekoliko mjeseci pred izbore.

Do sada, na sreću, nije bilo mrtvih. Ali, svaki od ovih incidenata imao je realnu šansu da završi tragedijom. Šta bi se onda desilo? Ili, da okrenemo, šta će se desiti ako stvar krene u tom pravcu, za šta postoje realne šanse, s obzirom na intenzitet sve češćih naručenih provokacija? Zar se ničemu na vlastitim greškama nismo naučili?

Državni aparat, sada više nego ikada, morao bi da uzme stvar u svoje ruke i, prije svega, nađe naručioce, a onda oštro kazni počinioce. Velika odgovornost, možda i veća, leži na medijima koji umjesto da stvore objektivnu sliku o ovakvim isceniranim incidentima po pravilu se stavljaju na jednu stranu, dodatno dolijevajući ulje na vatru i ohrabrujući inicijatore podizanja nacionalnih tenzija u vrelom predizbornom ljetu.

Naravno da sijači strahova računaju na glupost naroda i na to da je jedan ovakav sukob dovoljan da zapali nedavno ugašene vatre. Zato da vatra ne bi planula, kad već tinja, svi moramo preuzeti svoj dio odgovornosti. Jer, kakva korist danas-sutra i od te Evrope ako sami sa sobom ne možemo da imamo kakav-takav mir. Zar, takvi, zaslužujemo da nam ukidaju vize i smatraju nas demokratskom zemljom, za čim kukumavčimo svaki dan.

Do sada nismo pružili argumente da smo izvukli neke pouke iz godina koje bi svi, najradije, željeli da zaboravimo. Jer da jesmo, ne bismo dozvolili da nam ponovo podvaljuju isti scenario. Zbog toga nije čudo što nas svijet tretira kako i zaslužujemo.