Datuma: 28.07.2006
Piše: Ugo Vlaisavljević

Prava naroda i/ili građana

Čini se da se u Bosni i Hercegovini svi najveći politički problemi, oni koji dovode u sumnju sam njen opstanak kao države tri ravnopravna naroda, imaju izvjesnu jasnu i čvrstu okosnicu duž koje se neprestano postavljaju. Takvi problemi koji se svi odreda tiču ustavnog uređenja zemlje gotovo neizostavno se oblikuju na prostoj liniji odnosa kolektivnih prava narodâ i individualnih prava građanâ.

Ako je dominantni oblik vladajuće politike etnopolitika, moglo bi se onda zaključiti da takva politika nije u stanju da uspješno usaglasi ove dvije vrste prava. Ili je radije istina da ova politika ima samo jedan odgovor povodom potrebe artikulacije ovih dviju vrsta prava, pokazujući tako da nije u stanju da uvaži iole složeniju dijalektiku njihovog međuodnosa.

Naime, etnopolitika po svojoj prirodi daje nedvosmislenu prednost kolektivnim nad individualnim pravima. Ona nije ništa drugo nego politika neupitnog prava naroda na samoopredjeljenje, a narod koji to čini u punoj slobodi i nezavisnosti, uvjerava nas bespogovorno takva politika, opredjeljuje se za stvaranje svoje vlastite države.

Etnopolitika je, dakle, politika konačnog ostvarenja najvišeg kolektivnog prava, prava naroda, koji ne prelazi rubove najuže etničke zajednice, na svoju nacionalnu državu.

Otkud se onda stalno iznova, pri svakom važnijem političkom problemu, javlja nedoumica oko veće važnosti jednih ili drugih prava? Nije li pravo čudo da danas u ovoj zemlji postoje ne samo pojedinci koji su beskompromisni borci za prava građanina, bez obzira na njegovu etničku pripadnost, nego i čitave političke partije koje okupljaju prilično veliki broj sljedbenika? Nije li to dobar znak da etnopolitika i nacionalizam, kojim ova uvijek zrači, nisu osvojili cjelokupan politički prostor?

Pa, ipak, danas je teško posumnjati u nedostižnu nadmoć etnopolitike u ovoj zemlji. Evo dovoljno je da se osvrnemo na najgorljivije i najuticajnije zastupnike i jednih i drugih prava, na političke vođe koje svoj politički program u tekućim političkim raspravama i borbama upravo vežu, i to na sasvim pompezan način, za ostvarenje ili kolektivnih ili građanskih prava. U tome je teško naći veće i predanije takmace od Silajdžića i Dodika. Čini se da prvog u njegovoj viziji "normalne građanske države" uopšte ne zanimaju kolektivna prava "konstitutivnih naroda", ili im pridaje sasvim marginalan značaj, dok drugog u njegovoj politici, kako se barem u posljednje vrijeme predstavio sa najavljenim referendumom, jedino zanima, ako ne kratkoročno onda zasigurno dugoročno, ostvarenje narodnog prava na samoopredjeljenje. Tako je ovaj drugi, po svom osnovnom partijskom opredjeljenju socijaldemokrata, svoju socijaldemokratiju, pridavši joj jasan srpski predznak, nedvosmisleno podveo pod plašt etnopolitike. Današnja neprikosnovena nadmoć etnopolitike se ne vidi toliko u nadmoći tzv. nacionalnih stranaka koliko u bilo otvorenom bilo prikrivenom podvrgavanju etnopolitici onih političkih opredjeljenja koja bi mogla izaći iz kruga njene nadležnosti. Veliki mogući konkurent politici etničkog identiteta, klasni identitet ili, tačnije, ekonomski interes ostaje podvrgnut ovom prvom identitetu, praktično u njemu usidren. Poučeni teškim posljedicama nadnacionalne militantne politike bespoštednog uklanjanja nacionalizma, jakobinskog isključivanja nepoćudnih, o čemu smo se mogli osvjedočiti u nedavnoj prošlosti, mogli bismo zaključiti da je od svake deklarisane etnopolitike daleko opasnije ovo naknadno upisivanje nacionalnog predznaka u politički prostor u kojem se činilo ili čak jamčilo da ga nema. Nacionalizam živi od nepriznavanja i najburnije efekte dobija s neočekivanim i naknadnim priznanjem. U postojećem političkom polju za koje se čini da je unaprijed predodređeno za etnopolitiku, za makar naknadno pripisivanje nacionalnog predznaka svakom političkom opredjeljenju, najrazorniji kapaciteti nacionalnog svrstavanja, tj. razbuktavanja etničkog konflikta, upravo pripadaju tzv. lijevim snagama. Tu se nacionalni predznak nikako ne može pojaviti kao puki znak. Njegovo uvođenje djeluje poput udara groma i to onog koji izaziva nezaustavljiv požar: nema ga, pa ga ima, i to tako da ga odjednom ima posvuda (čitava partija i svi njeni sljedbenici su pretvoreni u jedan nacionalni tabor)!

Ako Silajdžića nipošto ne možemo računati u lijeve snage i ako njegov bošnjački nacionalizam ni za koga nije tajna, kako onda možemo ocijeniti njegovo beskompromisno opredjeljenje za politiku prava građanina? Pa jednostavno tako što je sveti cilj etnopolitike u njegovom slučaju već zadovoljen: BiH se smatra nacionalnom državom Bošnjaka. Oni koji misle da je jedino ispravno samoopredjeljenje njihovog naroda stvaranje i osamostaljivanje entiteta-državica Republike Srpske i Herceg-Bosne takođe vjeruju da je taj cilj kod većinskog naroda ostvaren.

Etnopolitika ne zna da broji više od jedan: jedan narod - jedna država. Kako sabrati do tri s takvom političkom matricom? U stvari, takvo sabiranje ne dopušta slijepo zalaganje za kolektivna prava koje se smiruje i ispada iz vidokruga sa podizanjem vlastite države, a to je samo ona u kojoj je dotični narod ugrađen kao većinski. Zato se na Balkanu grade samo proste patuljaste države, a složene se raspadaju. Naravno da se u takvim državicama politička većina može čak uvjerljivo i predano zalagati za građanska prava svih. Kao danas Silajdžića, tako sutra Dodika možemo lako zamisliti kao borca za prava svih građana RS. Ništa principijelo ne stoji na putu takvog zalaganja, najmanje etnopolitika kao takva. To znači da su nacionalne (monoetničke) države glavni principi segregacije na ovom tlu, iako se čini da s njihovom gradnjom ona prestaje. U takvim okolnostima najveći izgled za opstanak BiH kao zajedničke države tri ravnopravna naroda jeste to da ovdje pravo na samoopredjeljenje nije formula separatizma. Nijedan narod ne može ostvariti to pravo, a da ga istovremeno ne ospori drugima. Ono što bi moglo držati ovu državu na okupu nisu prije svega prava građana nego upravo kolektivna prava naroda.