Piše: Ugo Vlaisavljević

"Oluja" i dar narodima

U Hrvatskoj je svečano proslavljena deseta godišnjica "Oluje". Ova godišnjica se obilježava kao Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, što dovoljno govori o tome koji se značaj pridaje ovoj vojno-političkoj operaciji.

I uistinu, u borbi za "povrat suvereniteta Hrvatske" nijedna druga operacija nije donijela takav sudbonosan prevrat: RS Krajina je iznenada izbrisana s lica zemlje.

Ponovo smo mogli gledati snimke ulaska "hrvatskih branilaca" u Knin i druga mjesta "srpske pobune". Sve je izgledalo, ili trebalo da izgleda, kao dan konačne pobjede, kao ulazak savezničkih vojski u Berlin , a pogotovo je to trebalo da sugeriše postavljanje zastave na kninskoj državi. Nijedna druga bitka nije predstavljala tako odlučan čin pobjede.

Moglo bi se reći da u ratnim sukobima, ne samo na tlu Hrvatske nego na svim poprištima na kojima se odvijao krvavi raspad nekadašnje zajedničke države, nijedan drugi vojni uspjeh nije imao takav smisao "konačne pobjede".

Čini se da borci koji su učestvovali u operaciji, a pogotovo vojni rukovodioci koji su je planirali i izveli, imaju velikog razloga za ponos. Za samo 84 sata oslobođena je gotovo petina "okupirane hrvatske teritorije". O takvom uspjehu su svi "osloboditelji svojih naroda" u svakoj svojoj "sudbonosnoj bitki" samo mogli sanjati.

U posebnoj emisija HTV 1 doznajemo od ponosnih generala i zapovjednika da je takva akcija gotovo neviđena u svijetu i da se već izučava na vojnim akademijama širom svijeta. Doduše, možda su SAD i Izrael u svojim ratovima izveli nešto slično, ali je u slučaju "Oluje", ipak, riječ o djelu čije je autorstvo navodno neosporno.

Pa, ipak, i prilikom ove godišnjice su se ponovo mogle čuti sumnje koje od samog početka prate ovaj pobjednički bljesak, sumnje o dogovoru vođa zaraćenih strana o razmjeni teritorija. Zanimljivo je primijetiti da je gotovo u svim slučajevima "uspješnog vojnog zauzimanja okupirane teritorije" u prethodnim balkanskim ratovima kružio glas, nikada sasvim potvrđen, ali ni opovrgnut, o potajnim dogovorima o ustupanju teritorija. Avet ovih ratova je svakako zao glas zemljoposjedničkog cjenkanja.

Kako god da bilo, "Oluja" je hrvatskom narodu donijela slobodu o kojoj se samo moglo sanjati. Zato je dan pobjede dan zahvalnosti onima koji su svojim životima darovali žuđenu slobodu.

Tako je u Hrvatskoj ponovo obnovljena drevna epska matrica darivanja najviših društvenih, političkih i kulturnih vrijednosti kroz rat i putem rata. Time poslijeratni društveno-politički poredak ostaje duboko ukotvljen u ratnoj stvarnosti koja mora ostati posvećena. Sve važnije geste legitimacije političkog djelovanja, kao i u prethodnim poslijeratnim stvarnostima, nužno će se pozivati na najveći dar onih koji su "položili svoje živote na oltar domovine".

Drugim riječima, dovesti u sumnju na bilo kakav način operaciju "Oluja" znači dirnuti u "zjenicu oka" hrvatskog naroda onakvog kakav je konstituisan svojim posljednjim činom kolektivnog samoodređenja. To bi bilo isto kao da se u prethodnom režimu diralo u "bratstvo i jedinstvo", u glavnu tekovinu "narodnooslobodilačke borbe".

U oba slučaja nema mjerila prema kojem bi se moglo uzdržano i vrijednosno neutralno suditi, uistinu kritički preispitivati pobjedonosna bitka, a da to ne izazove gnušanje cijele nacije, jer su sva najviša mjerila prosuđivanja bliske povijesti upravo postavljena tim "sudbonosnim događajem".

Zjenica oka je slijepa mrlja na oku. Takvi događaji su uvijek mitski, jer su to, bar u vlastitim očima naroda, događaji samoporađanja ili preporoda u kojima se pokazuje "šta smo to mi i kakvi smo". O tome govori rečenica iz Mesićeve čestitke u kojoj se kaže da je "'Oluja' značila istorijsku potvrdu sposobnosti hrvatskog naroda da uspostavi, odbrani i sačuva svoju nezavisnost i državnost".

Kako god da bilo, "Oluja" je srpskom narodu Krajine donijela egzodus o kojem nije bilo slutnje ni u najgorim snovima. Ako je najuzornija pobjeda prošlih balkanskih ratova imala za posljedicu progon gotovo čitavog jednog naroda, onda upravo smisao pobjede i oslobođenja u svim ovim ratovima treba staviti pod kritičku lupu.

Istinska pobjeda, kao pobjeda saveznika u Drugom svjetskom ratu, ne bi smjela da bude isto što i potpuni poraz ili gubitak na neprijateljskoj strani. To može biti poraz neke određene politike ili vojske, ali nipošto čitavog jednog naroda.

A upravo tako još i danas izgleda olujni povrat hrvatskog suvereniteta! Posebno svjetlo na krvave sukobe iz nedavne prošlosti baca činjenica da je svaka pobjeda nad nekom vojskom bila duboki poraz njenog naroda. Zato možemo čuti od ljudi koji se diče svojim moralnim sudom, a kojima je stalo da sačuvaju neokrnjeni smisao pobjede, da je srpski narod zaslužio svoje strašne gubitke.

Ali da bi takva pobjeda iole nalikovala svjetskom Danu pobjede njen učinak nipošto ne bi trebalo biti moguće ocijeniti kao "najveće etničko čišćenje nakon Drugog svjetskog rata" (Koštunica).

U stvari, ovdje je najvažnije vidjeti kome se može uputiti čestitka povodom godišnjice "Oluje". Premijer Sanader ju je uputio "hrvatskom narodu i svim hrvatskim građanima".

Opravdati smisao pobjede znači moći uputiti čestitku svim građanima ove zemlje. Pravi smisao pobjede se tek može dokazati pred građanima koji nisu "hrvatski narod". Još više u ovom slučaju traži moderna politička legitimnost: mogućnost da čestitku prihvati većina hrvatskih građana srpske nacionalnosti.

Ali njih sada u Hrvatskoj nema! Nažalost, umjesto o jednom ovdje se radi o dva suvereniteta, jer je suverenitet čitave zemlje pred stvarnošću rata definisan etnički. Zato se na ovim prostorima ostvaruju pobjede koje se daju na dar narodima.

Ali zato će se i koegzistencije građana različitih nacionalnosti i dalje rješavati samo kao pitanja širokih autonomija. Neće li onda i u budućnosti svaki presudan čin političkog opravdanja kod lokalnih monoetničkih nacija imati posljedice "etničkog čišćenja"?