Piše: Dragan Risojević

Pravda na kvadrat i po

Kad se stvari gledaju matematički, pravda se u Banjoj Luci dijeli na 1,7 kvadratnih metara. Tačno toliko, kad se stvari posmatraju iz tog ugla, svaka stranka u postupku ima na raspolaganju, pa nek' se raskomoti kako zna i umije.

Statistika kaže da u prostorijama Osnovnog suda Banja Luka , zagušenog hiljadama zaostalih predmeta, na sedam učesnika u postupku (sudija, daktilograf, dva advokata, dvije stranke i jedan vještak) u prosjeku dođe 12 kvadratnih metara.

Procedura, otprilike, ide ovako, iako uslovi, istina, zavise od godišnjeg doba: daktilograf kuca na prastaroj mašini (računar je za banjolučki sud nedosanjan san), stranke se naguravaju na izlizanim stolicama, gorim nego u seoskoj školi, a količina vazduha u prostoriji zavisi od toga da li je ljeto ili zima. Ako je zima, prostor predviđen za ionako stisnute stranke dodatno okupira i mala, priručna grijalica - jer grijanje je poodavno zaboravljeni pojam za Banju Luku, pa tako i za sud - a ako je ljeto, može se preporučiti da stranka ponese neki mali ventilator, jer ne može da diše od silne vrućine.

Branko Perić, predsjednik Visokog sudskog i tužilačkog savjeta BiH, kaže da ništa nije bolje ni u banjolučkom Okružnom tužilaštvu, gdje tužioci, od kojih se očekuje da procesuiraju politički osjetljive predmete, sele iz kancelarije u kancelariju, jer nemaju gdje da sjednu.

"Pitanje je da li to liči na sud i šta stranka misli o takvom sudu kad izađe sa rasprave", upitao se Perić. O tome je, kaže, razgovarao i sa bivšim i sa sadašnjim premijerom RS, ali, nakon svih pregovora, ništa se nije desilo, pa zbog toga Perić misli da u Vladi ne postoji razumijevanje i dobra volje da se problem riješi.

Alarmantno stanje sudstva u Banjoj Luci produkt je godina nebrige za pravnu državu. Ako je suditi po ovom primjeru, onima koji odlučuju nije ni stalo da učine što se može kako bi banjolučki sud postao mjesto dostojno poštovanja, kakvo bi trebalo da bude.

Novca nema, nije to baš nepoznata vijest, i toj argumentaciji nema se šta prigovoriti.

Intrigantni su, međutim, dvostruki aršini, kod nas tako česti: niko se u Vladi, na primjer, nije ni počešao kad je bivši ministar prosvjete iz džepova poreskih obveznika izvukao 160.000 maraka za superluksuznu limuzinu.

Da je taj novac drugačije usmjeren, sud je mogao dobiti bar 80 kompjutera, što bi im u ovoj stisci moglo pomoći da se predmeti brže rješavaju.

Novca, ipak, kako vidimo na voznom parku Vlade, ima i samo je pitanje volje, ali i odgovornosti, šta se, u stvari, smatra prioritetom - pravda ili limuzine.