Piše: Pero Simić

Crni biseri

Bezbroj je bisera kojih sam se naslušao i nagledao ovog ljeta. Uglavnom je riječ o crnim biserima naše svakodnevne stvarnosti, posebno one političke koja je na ovim prostorima već dugo obojena u crno i zbog koje nerijetko gubimo ravnotežu.

Podsjetiću vas samo na nekoliko crnih bisera sa prostora bivše Jugoslavije, koji zauzimaju čini mi se "počasno mjesto u našoj neveseloj društvenoj zbilji, ovog varljivog ljeta.

Način na koji je obilježena desetogodišnjica "Oluje" među "pobjednicima" i prognanima samo nas je podsjetio da i dalje postoje najmanje dvije istine o ovoj akciji. Uprkos činjenici o dvjesta pedeset hiljada protjeranih, oko dvije hiljade ubijenih i nestalih i haškoj istini da je to bila akcija sa evidentnim zločinima.

Tako smo na primjer, gledajući obilježavanje desetogodišnjice te akcije u Hrvatskoj, saznali da riječ zločin u prevodu na hrvatski može da znači i pobjeda ukoliko su prevodioci neki od političkih prvaka, kod komšija nam. Zanimljivo je da su tamošnji vladari, pa među njima i sam predsjednik Mesić, inače kod nas poznat i kao nosilac visokog priznanja počasnog građanina varošice Kladanj, prisjećajući se "Oluje" naprasno zaboravili na svoju demokratsku retoriku sa kojom nas, koliko do juče, umalo nisu ubijedili da su istinske demokrate, da su bolji od naših vladara u Banjoj Luci i Sarajevu pa i od onih u Beogradu.

Taman kad smo se ponadali da je to tako i da je dobro da bar neko u ovom regionu povuče naprijed ka Evropi, saznali smo da i oni boluju od iste bolesti kao i ove naše glavešine na vlasti - nemogućnošću da se istinski susretnu sa prošlošću.

Pa smo, eto, saznali da u stvari i lideri naših komšija imaju demokratski svlak koga oblače i skidaju kad im zatreba u zavisnosti kome se obraćaju i kojom retorikom se koriste. Tako nam je, na primjer, počasni građanin Kladnja, koji je držao pridiku Borisu Tadiću kako bi se trebao ponašati u Srebrenici, pokazao da se u takvim situacijama, a na svom terenu, ni on sam ne zna ponašati.

Mnogi politički analitičari su zbog svega toga ustvrdili da je viđenim odnosom prema akciji "Oluja" politički vrh Hrvatske uprljao, u proteklom periodu brižljivo glačanu, sliku Hrvatske, spremane za Evropu.

Da je tadašnja vlast pod vođstvom Miloševićevog sabrata Tuđmana planirala potpuno jasno i glasno sistematsko protjerivanje dvjesta pedeset hiljada svojih građana srpske nacionalnosti, najbolje govori upravo tadašnji Franjin ushićeni govor u "oslobođenom" Kninu u kome je, ne krijući mržnju, usplahireno izjavio da "Srbi nisu imali kad pokupiti ni svoje usrane gaće bježeći pred naletom hrabre Hrvatske vojske".

Sada, nakon svih tih godina zločina, tuge i patnje, ipak ostaje jedna nepobitna činjenica da su najusranije gaće bile upravo Tuđmanove i Miloševićeve.

Mlatarati sada tim usranim gaćama, a čeznuti za Evropom je potpuno infantilno.

Iščekivanje Radovana je takođe biser nad biserima. Već je prošlo četrnaest dana otkako mu je Ljiljana uputila poziv, ali odgovora nema.

Narod se zabavio nagađanjem hoće li Rašo poslušati svoju ženu ili neće. Svoje nevolje i teško preživljavanje potisnuo je u stranu bar za kratko. Mediji sa obje strane Drine pa i oni bjelosvjetski se utrkuju da donesu što više "ekskluzivnih" činjenica vezanih za eventualnu Karadžićevu predaju. Usput smo tako saznali da se oko njega steže obruč, da je ostao bez finansijera i jataka pa čak da je bio izuzetno omiljen u ženskom društvu. Oni što misle da će se predati tvrde da Radovan čeka da mu ponovo naraste njegova prepoznatljiva razbarušena kosa koju je navodno ošišao kako bi manje bio upadljiv. Za to, kažu, treba više od mjesec dana.

Drugi opet koji sumnjaju u njegovu predaju i koji poziv Ljiljane Zelen-Karadžić smatraju samo dijelom strategije zamajavanja međunarodne zajednice to potkrepljuju ponovnim javnim istupima koliko do juče uspavanih članova Odbora za istinu o Radovanu Karadžiću. Oni probuđeni nam tako poručuju da će Radovan i narednu Novu godinu dočekati daleko od Haga.

"Niti će ga uhapsiti, niti će se on predati", izjavljuje vrli poštar Jovice Stanišića, u slobodno vrijeme i književnik Brana Crnčević, najavljujući tako usput našu dalju agoniju. Vjerovatno prenose poruku svog štićenika koja im je nešto malo kasnila.

Ako je vjerovati informacijama da je zahvaljujući operativnom radu naše policije lociran i uhapšen Milan Lukić čak u Argentini, onda je za očekivati da bi mogli i Radovana locirati, ako hoće, pa bio on u šumi, Rusiji, na Svetoj ili bilo kojoj gori. Pitanje je samo, kada!? Ono što je sigurno je da se priča o privođenju Karadžića i Mladića naizmjenično smjenjuje, kao straža. Kad jednog proganjaju drugi kao po automatizmu biva zaboravljen, bar nakratko, i bezbrižno se odmara.

U tom sveopštem iščekivanu hapšenja ili predaje haških optuženika, zatim traženja zajedničkog stava oko reforme policije kroz našu svakodnevicu se provlači još jedan "crnjak", koji takođe mnogo govori o društvu i vremenu u kome živimo.

Riječ je, naime, o suđenju lideru opozicije u Republici Srpskoj Miloradu Dodiku na koje smo nepravedno pomalo i zaboravili. Već danima daleko najpopularniji političar Republike Srpske svoju energiju troši dokazujući svoju nevinost u sudskom procesu za koga i oni koji su mu to smjestili znaju da je politički.

Tako se Republika Srpska, ophrvana bezbrojnim problemima, našla u čudnoj poziciji. Vodi nas vlast sa najminimalnijom podrškom naroda do sada zabilježenom, dok nam se opozicija nalazi na optuženičkoj klupi.

Zato nam i jeste ovako!