Piše: Slavo Kukić

Obljetnica jednog razbojstva kao povod

Nedavno su institucije hrvatske države, kada je odnos prema najnovijem ratu po srijedi, na dnevni red počele stavljati i slučajeve za koje se, koliko jučer, nije moglo ni sanjati. Državno je tužiteljstvo, naime, pokrenulo predistražne radnje protiv Branimira Glavaša, jednog od ratnih gospodara Osijeka.

Povod - prijava koju je o likvidacijama građana srpske nacionalnosti početkom devedesetih tužiteljstvu podnio jedan od članova tadašnje Glavaševe vojne postrojbe. Neki od njih su, posvjedočio je javno sudionik svih tih događanja, nakon užasnih fizičkih mučenja morali piti kiselinu iz akumulatora. A to je za posljedicu imalo užasne muke i smrt trovanjem dakako.

Kako će najnoviji osiječki tajfun hrvatske pravne države završiti ostaje da se vidi. Za sada, osiječka se lola od svih optužbi u vezi s vlastitom mu ratnom prošlošću brani na jedino moguć način. Sa svim tim on, veli, nema ama baš nikakve veze. Ako je likvidacija na nacionalnoj osnovi i bilo, što on i ne isključuje, odgovornih za to masa je prije nego se i do njega dođe. A sve ovo što mu se danas događa samo je posljedica političkog obračuna, kojeg s njim vodi HDZ i Sanader osobno.

Postoje, međutim, i oni koji točku na rasplet osiječke ratne drame i nisu spremni staviti iza slučaja "Glavaš". Dapače. On je, smatraju, tek prvi na popisu onih koje će zakačiti ruka pravde. No, sudu te iste pravde, tvrde, izbjeći neće ni aktualni predsjednik hrvatskog Sabora, inače Glavašev ratni kompanjon, ali i najodgovorniji za sve ono što se u Osijeku i Slavoniji tijekom ratnih devedesetih događalo.

Zašto uopće podsjećanje na ovaj dio stvarnosti zapadnih susjeda? Dvije su grupe razloga. Osiječki slučaj, prije svega, ohrabruje i budi nadu da bi istina o ratu na prostoru bivše Jugoslavije, ali i svim pojedinačnim zločinima u njemu počinjenima, ipak mogla isplivati na površinu. S druge strane, on, kada je ratna prošlost na prostoru BiH po srijedi, tjera na razmišljanje. Hoćemo li ikada - i kada - biti spremni na sličan pristup vlastitoj prošlosti bez obzira koliko nas ona i osobno može zaboljeti? I koliko nam takav pristup neke već formirane sličice o njoj može poremetiti?

Ovih dana, tako - pročitah - vođe HSP-a su, u Kruševu nadomak Mostara, obilježili trinaestu obljetnicu ubojstva devet pripadnika ratne vojne postrojbe HOS, među njima i Blaža Kraljevića, njegova glavnog zapovjednika. Zaintrigirao me, u čitavoj priči, detalj da su ih ubili pripadnici HVO-a, te da su im tijela odvezli u nepoznatom pravcu. Što je posrijedi? Kako to da pripadnici jedne hrvatske postrojbe likvidiraju pripadnike druge, a i jedni i drugi svoje ratno djelovanje opravdavaju brigom za sudbinu Hrvata. Kada se čovjek, a internet tehnologija to omogućuje, s tim i detaljnije upozna, gotovo da izgubi dah.

A u konkretnom slučaju, dakako, dođe i do još jednog argumenta u prilog tezama kako je rat u BiH, zapravo, prethodno isplaniran i kako mu je u podtekstu stajao dogovor Tuđman - Milošević o podjeli ove zemlje. Da je po srijedi upravo to tvrdi, pročitah, i njemački novinar koji je tijekom rata izvještavao iz BiH. Ubojstvo hosovaca, veli on, politički je atentat smišljen s ciljem pripreme sukoba s Armijom BiH i definitivne podjele zemlje. Jer, HOS se podjeli BiH suprotstavljao.

A, ako je pisanim tragovima vjerovati, uz tu je ideju pridobivao i sve više hercegovačkih Hrvata. U prilog toj tezi, uostalom, govore i neki fakti. Mostarsko se razbojstvo, recimo, dogodilo svega tjedan dana nakon što je zapovjednik HOS-a imenovan i članom Glavnog štaba Armije BiH. Ali, i nakon što su, tako kažu, HOS-u u svim dijelovima Hercegovine masovno počeli pristupati pripadnici HVO-a. A to se, i to po svaku cijenu, moralo zaustaviti.

Ni na kraj mi pameti, dakako, nije pravdati ono što je radio HOS. Uostalom, i on je samo jedan od izdanaka političkog i ljudskog ludila koje je koncem osamdesetih i u prvoj polovici devedesetih haralo ovim prostorima.

No, istina je da su ubijeni ljudi. I to u situaciji koja je kažnjiva i po mirnodopskim zakonima i po ratnim konvencijama. Slučaj Kraljevića i još osam hosovaca, dakako, nije jedini. Dapače. Sličnim je slučajevima ova zemlja više nego pretrpana. I svi oni, baš kao i ovaj, iziskuju temeljitu istragu i kažnjavanje - i nalogodavaca i počinitelja.

Je li, međutim, ova država na to još spremna? Po mojem sudu - ne. I podebeo je, dojam je, popis razloga tome. Puno je, prije svega, žrtava rata nastalih na logici međunacionalnih razračunavanja. I ona su, objektivno, u fokusu interesa. Za njihovo će dešifriranje, opet, trebati još dosta vremena. Srebrenica, i sve bh. "Srebrenice", desetljećima bi dugo zatrpavati mogle i domaće pravosuđe.

U takvoj situaciji, kako stvari stoje, unutarnacionalni obračuni potiskuju se u drugi plan. To što se radi o ljudskim životima, i što su, u nekima od njih, činjeni najbrutalniji zločini, izgleda ne brine ni one koje bi moralo - državu i njezine institucije.

Mostarski slučaj, uostalom, svjedoči u prilog tome. Prije više od dvije godine je, pronađoh, MUP Federacije potvrdio provođenje istrage o ubojstvu hosovaca u ljeto 1992. godine. Po čijem nalogu - temeljem zahtjeva federalnog tužiteljstva ili nečije kaznene prijave - ostalo mi je nejasno. No, to nije ni važno. Važno je da se, u odnosu na ono što je započeto tada, istraga ni centimetra nije pomakla ni danas.

Zašto? Je li razlog tome ideologija hosovaca? Ne vjerujem. No, vjerujem da bi istraga mogla dotaći i ponekog od onih koji su još nedodirljivi. Koji su, recimo, na najisturenijim, političkim i državnim funkcijama i danas. I grme svakodnevno o evropskoj BiH, BiH njezinih naroda i građana i sve u tom duhu. A koji su devedesetih, i onda zbog nacionalnih interesa dakako, isto tako gorljivo propovijedali Hrvatsku u granicama Banovine. I uklanjanje svih i svakoga tko se toj "velikoj" ideji usprotivi. Pa, makar on i iz hrvatske utrobe iznikao.

Strah za vlastitu kožu mi je, doduše, razumljiv. Što je, međutim, s organima gonjenja - policijom, tužiteljstvom, sudstvom? U konkretnom slučaju, uostalom, prijava postoji. Zašto se na prijavu, ili prijave svejedno, i ne reagira? Zašto se šuti?

Nije vrag da su, oni koji su u konkretnom slučaju Bobanove naloge devedesetih - ili u masi drugih slučajeva Karadžićeve, Izetbegovićeve, Tuđmanove, Miloševićeve i ine - provodili, osvojili i te stupove sistema? I da su nam šanse, da primjer Hrvatske slijedimo barem u tome - i u vremenu koje dolazi - gotovo pa minorne? Nije moguće. Ili je, možda, upravo to i naša skorija budućnost?