Piše: Ugo Vlaisavljević

Pravda u ratu i zatvorima

Nedavno smo imali priliku čuti vijest da će se početi graditi državni zatvor vrijedan 15 miliona eura. Nakon neuslovnih entitetskih zatvora, dobićemo napokon i zajedničku zatvorsku instituciju.

Tako će proces gradnje zajedničkih državnih institucija, intenziviran u posljednje vrijeme, pogotovo kroz bučnu i još neizvjesnu reformu vojske i policije, dobiti još jedan od svojih ugaonih kamena.

U javnom mnjenju možda još nema dovoljno svijesti o važnosti gradnje ovog elementa zajedničkog života. Pa, ipak, moglo bi se reći bez pretjerivanja da zajednički zatvor nije ništa manje važan od zajedničke vojske i policije. Svima je jasno da je glavni razlog postojanja državne zatvorske jedinice potreba zadovoljenja pravde nakon najstrašnijih činova nepravednosti kakve je sa sobom donio rat. Ne bilo koji zločin nego najsuroviji ratni zločin nalaže stvaranje ovakve državne institucije.

Potrebu gradnje državnog zatvora Slobodan Kovač, ministar pravde BiH, obrazložio je napomenom da "su zatvorski kapaciteti u entitetima nedovoljni i da ne ispunjavaju standarde Evropske unije". Za mnoge građane željne pravde - a ova žeđ je već odavno ostala neutoljena - upravo bi zbog toga entitetski zatvori trebali biti dovoljno dobri za najgore zločince. Nije mali broj onih koji pravednost prema zatvorenicima doživljavaju kao bolno sakaćenje jedva dosegnute pravde kažnjavanja. I uistinu, u poređenju s entitetskim, državni zatvor bi mogao izgledati kao pravi hotel. "Luksuzni hotel za zločince", koliko puta smo to mogli čuti o Ševeningenu od onih koji su uvjereni da njegovi žitelji ne zaslužuju nikakvu ljudsku pažnju.

Međutim, o nepravednosti prema osuđenim ratnim zločincima bolju pouku nismo mogli dobiti od one koju su nam nedavno pružili zenički zatvorenici koji su na svoju ruku "uzeli pravdu u svoje ruke". Nakon što su vidjeli snimke "škorpiona" na djelu, kod nekolicine zatvorenika je osjećaj za pravdu nadvladao zatvorsku disciplinu. Zatvorska nacionalna manjina se našla ugroženom pred zatvorskom nacionalnom većinom. Pouka koju smo mogli izvući iz ovog spontanog kažnjavanja koje su jedni kažnjenici izvršili nad drugima jeste da osjećaj za pravdu koji kruži uzornim zatvorom nipošto ne smije biti osvetnički. Ako zatvor ne ispunjava posve drugačiju normu pravde, onda to baca svjetlo na cjelokupnu organizaciju društva: onda nijedna druga važna institucija nije društvena institucija u pravom smislu riječi, a to prije svega znači da niti je pravedna niti mirnodopska.

Nedavno čitam kod jednog uglednog francuskog antropologa da ljudska istorija kao tradicija stabilnih i djelotvornih institucija počinje s velikodušnim prekidom paklenog kruga krvne osvete. Neispunjeni dug u krvnoj osveti obilježava nastanak institucija bez kojih danas ne bismo mogli zamisliti ljudski život. To nije bio kraj puke nepravednosti nego varvarske pravednosti čije načelo je "oko za oko", "zub za zub". Novi pojam pravednosti, koji svoj trijumf doživljava u modernom dobu, sve više izmiče osveti utoliko što sve više vodi računa o dostojanstvu i ljudskosti okrivljenog. Javna smaknuća, mučenja i ponižavanja zatvorenika su za nas danas postali pouzdani znaci neprihvatljivosti izvjesnih režima, njihovog povratka u varvarstvo. Važno je primijetiti da ratovi, a na poseban način balkanski ratovi, iznose na vidjelo neisplaćeni dug krvne osvete koji u sebi nose mirnodopske društvene institucije. Prije nego što neljudima nude mogućnost nekažnjenog vršenja nepravde, oni nude obećanje ostvarenja pravednosti koja je za mnoge ljude praiskonska. Izgleda da je tako bilo i u posljednjem ratu: ono što su žrtve doživljavale kao najstrašniju nepravdu, njeni vršioci su smatrali ostvarenjem pravednosti rata, osvetničke pravednosti. Stoga bi se moglo reći da se društvene institucije ne ruše u ratu toliko zbog nepravednosti koliko zbog pravednosti koja tada pokreće mase.

U stvari, pogrešno je govoriti da će zadovoljenje pravde u miru, kao što to govore pravdoljubivi ljudi, umanjiti opasnost novog rata, potrebu da se dug osvete isplati. Svoje najmoćnije opravdanje rat ima u obnovi "elementarne" pravednosti. Raditi na sprečavanju ratnog sukoba, prije svega, znači onemogućiti nastanak "vanrednog stanja" u kojem će "zločinci dobiti ono što zaslužuju". Međutim, za nas "moderne", pravedno kažnjavanje je samo ono koje je uistinu miroljubivo, a to je kažnjavanje koje vodi računa o dostojanstvu i najgoreg krvnika. Stoga će u poređenju s osvetničkom, sudačka pravda uvijek biti manjkava, prikraćena i neostvarena. U njenim kaznama je već oprošteno ono najgore: neljudskost zločina. Zato će se i naši najveći zločinci "izležavati u hotelima", čitati knjige, pisati svoje memoare…

Jedna od glavnih pogonskih sila rata, i u to smo se nedavno mogli osvjedočiti, jeste za mnoge neodoljiv poziv na ispunjenje kolektivnog duga osvete. Ali, avaj, ovaj poziv se uvijek može podići protiv najvažnijih mirnodopskih institucija (sve su one institucije moderne pravednosti). Ostvarenje stanja "zasluženog" ili "potpunog ostvarenog" kažnjavanja upravo je ratno stanje. Kao što to pokazuje zenički primjer, osvetnička pravda pretvara zatvore u mučilišta, u logore.

Dok god ima sudnica i zatvora zločincima je ono najgore već oprošteno. Da bismo otklonili prijetnju budućim ratom svi još moramo učiti o pravednosti koja ne računa na osvetnički bijes i koja raskida sa logikom zločina. A buduće ratne vođe i zločinci će uvijek moći računati na nesavladani osvetnički bijes mase i njeno nezadovoljstvo zbog "nekažnjenih" ili "preblago kažnjenih" zločina.