Piše: Ugo Vlaisavljević

Reforma policije i etnopolitika

Možda bi se moglo reći da nijedan noviji politički događaj ne baca tako jasno svjetlo na političke prilike u zemlji kao tek okončani razgovori predstavnika entitetskih vlada i Savjeta ministara BiH na Mrakovici. Toliki značaj razgovora o reformi policije proizlazi iz neuporedivo visokih uloga koji se tu nalaze na stolu.

Mogli bi ih imenovati kao teritorija, vlast i identitet. Opet su u igri famozne mape o čijem crtanju nismo odavno mogli čuti; možda još od rata i jalovih mirovnih pregovora. Kao i uvijek, mape se pojavljuju kao pitanje etnonacionalnog razgraničenja ili kolektivnog posjedovanja teritorija.

Dakle, pojavljuju se kao, dobro nam je to poznato, pitanje života ili smrti čitavih naroda! Posebno zaoštreno je, pri tom, pitanje vlasti, jer se pregovara o izvršnoj vlasti ili o vlasti u najopipljivijem ili najdoslovnijem smislu. Čija će vlast biti na kojem području, ima li važnijeg političkog pitanja?

Dakako, to je tipično pitanje etno-politike. Kod takve politike smisao političkog djelovanja se upravo iscrpljuje u borbi za vlast nad teritorijama. Sve je podređeno osiguravanju vlasništva nad zemljom, jer se u takvom posjedovanju vidi jedini način preživljavanja etničke zajednice. Za etnopolitiku, koja je zapravo politika kolektivnog preživljavanja, moderna država i njene institucije prije svega služe takvom osiguravanju zemljišnog posjeda kao jamstvu preživljavanja naroda. Nije onda čudo da iz takve politike proizlazi shvaćanje vlasti kakvo je ovdje najraširenije - da je to moć vojnog ili policijskog zapovijedanja.

Ako ima više pretendenata na zemljišni posjed, onda etnopolitika postaje politika sukoba na život i smrt. U takvom sukobu, pa čak i kada ostaje samo "politički", uvijek se odvija borba za preživljavanje. To je suštinski politika rata, jer su i najvažnije mirnodopske razmirice, u stvari, borba za "životni prostor". U takvoj borbi se ne biraju sredstva ili, tačnije rečeno, biraju se najdjelotvornija (čitaj: najsurovija) sredstva koja prilike uopše dopuštaju. Najgore u takvoj politici je što se ona ne može ili teško da može obezvrijediti ili delegitimirati u očima svojih pobornika: šta god da je učinjeno u ime "svog naroda", a vidjeli smo da su učinjeni i najgori ratni zločini, učinjeno je da se osigura njegovo preživljavanje. Ratna politika etnopolitike je uvijek predstavljana kao otpor iz nužde, iz samoodbrane. U to smo se mogli uvjeriti: ponovo je sa svake strane vođen narodnooslobodilački rat.

Neophodnost razgovora na Mrakovici uvjerila je političare da podjela teritorija nije završena ili, radije, da je vladajuća podjela dovedena u pitanje. To je sasvim dovoljan povod za novi silni razmah etnopolitike, za grozničavu mobilizaciju političkih elita za očuvanje "vitalnih nacionalnih interesa". Moglo bi se reći da reforma policije predstavlja najveći izazov postavljen pred ovdašnje političare nakon rata. Reforma vojske, koja se čini da je već urađena, tome je bila samo uvod, a nipošto jednako iskušenje, jer za etnopolitiku policajci su vojnici u miru: izvršioci vlasti i čuvari teritorija. Ovo su prvi pregovori o mapama koji se odvijaju bez pucnjave ili osvajanja teritorija na djelu. Možda zato što još ništa stvarno nije ugrozilo ratnu teritorijalnu podjelu. Svako značajnije narušavanje takve podjele svakako će proizvesti prijetnju ponovnim otvorenim sukobom, jer će prema logici etnopolitike ugroziti opstanak naroda.

Pa, ipak, ne govorimo li suviše uopšteno, izjednačavajući sasvim različite političke opcije? Nisu li upravo završeni pregovori na Mrakovici, kao i oni na Vlašiću i u "Konaku" pokazali da je reforma policije u stvari problem samo jedne strane u pregovorima? Nije li upravo ocrtana etnopolitička pozicija prevashodno na djelu kod srpskih predstavnika? Ne dolaze li prijetnje otvorenim sukobom ("građanskom neposlušnošću i paralizom sistema vlasti") zbog reforme upravo od takvih organa kao što je Štab za zaštitu ustavne pozicije RS? Nije li najveća prepreka uspješnom dogovoru, kao što je izjavio Terzić nakon sastanka na Mrakovici, Sporazum o principima usaglašenog političkog djelovanja, koji su potpisale vodeće partije RS da bi se obavezale da neće dozvoliti "rušenje ustavnog poretka"?

Jasno je zašto treba da se brani postojeći ustavni poredak pred zahtjevima za reformom policije u skladu s principima EU. Jedni principi protiv drugih. Samo jedni principi u ovom slučaju ne odgovaraju najvišim normama evropskog ustavnog prava. Ustrajni i nepokolebljivi legalizam najuticajnijih političkih subjekata RS zapravo pokazuje da su postojeća ustavna rješenja ostvarila najvažnije zahtjeve etnopolitike. Jednodušna privrženost Ustavu ukazuje na to da su, na kraju krajeva, sve glavne političke opcije etnopolitičke. Mrakovica je još jedan dokaz da je svrha Ustava u očima uticajnih političkih aktera osiguravanje (vojno-policijske) vlasti nad teritorijom. Za ove aktere sve druge vizije društveno-pravnog projekta su nerealne - jer vlastiti narod izlažu pogibelji. Samo je istinski, dakle vojno-policijski posjed zemlje jamac kolektivnog opstanka.

Jednodušnost političkih aktera, s druge strane, spremnost partija s bošnjačkom većinom da prihvate evropske principe gradnje zajedničke policije, ne ukazuje ništa manje na presudnu ulogu etnopolitike i u izričito proevropskim orijentacijama. Nacionalna homogenost i ovdje govori da se iza jednih principa kriju drugi, daleko važniji principi. Upadljivu razliku ovih etnopolitika, za koje tvrdimo da su u stvari istovjetne, nije teško objasniti: kao i u prethodnoj zajedničkoj državi većinska nacija će svoju teritoriju braniti kao posjed čitave države, a svoj nacionalizma će predstavljati kao politiku građanstva. Etnonacionalni konsenzusi koji su u sporu oko policije na snazi dovoljno govore svaki za sebe, pa i onaj Hrvata kao manjinske nacije o njihovoj najvećoj ugroženosti. Čini se da u etnonacionalizmu demografsko-teritorijalne pozicije unaprijed određuju glavne političke ciljeve; kao u psihoanalizi, naše mjesto u porodičnom poretku nameće nam uloge i opredjeljenja, kakvi god mi inače bili.