Piše: Slavo Kukić

Povratak putujućih političkih cirkusa

Prije koji dan sretoh jednog od nekadašnjih mi kolega. Razgovor s ovim je, na svu sreću, bio veseliji no što često, i s nekim drugima, znade biti. Zašto, ne znam ni sam. No, ako između redaka ispričanog mu prosuđivati, sve to bi, koje li ironije, moglo biti u vezi i s činjenicom da je, zbog rata dakako, bio prisiljen zdimiti kud ga noge nose. A njega su njegove odnijele čak do Švedske. U kojoj, opet, onima koji život iživješe, ne dopuštaju da, pa ma gdje da su ga ostavljali, starost provedu nezaštićeni. Zahvaljujući tome, izgleda, i moj se je kolega osigurao pa je, pohvali mi se, ovo ljeto mirovinu, ovdje među svojima, proveo s to malo penzije koju mu udijeliše. Tko udijelio, ne priupitah ga. A, bogme mi ni on svojevoljno ne kaza. No, moglo bi biti da su se i za njega pobrinuli ti "blesavi" Šveđani. Jer, s našom, penzijom ili mirovinom svejedno, teško da bi onako bezbrižno ćaskao.

Na slučajni susret, međutim, podsjećam iz drugog razloga. U prijateljskom nadmudrivanju uz kavu moj me stari drugar podsjeti i na razgovor kojeg vodismo početkom devedesetih. Pitao me, veli, je li se, zahvaljujući prodoru "demokracije", tamo gdje živim, nešto i promijenilo, a što, po mojem sudu dakako, zaslužuje pažnju. I navodno sam mu odgovorio kako, zamislite, i jeste i nije. Nije - jer pred ulazom u crkve ljude prebrojavaju oni koji su to i ranije činili. A jeste - jer im se promijenio zadatak. Ranije su, kao, zapisivali tko u crkve dolazi, a danas, za promjenu, koga nema.

Ako sam se, tih godina dakako, prema stvarnosti nam nušićevski i odnosio, razloga je bilo. Kao što, uostalom, ima i danas. O njima, međutim, ne bih. Ipak, pitanje koje mi ranih devedesetih moj kolega postavi, u zraku visi i danas. Doista, može li se, i sve ove godine nakon našeg tadašnjeg propitivanja blagodati nam demokracije, govoriti o bilo kakvoj suštinskoj promjeni? Odgovor bi, bojim se, mogao biti sličan onome s početka devedesetih. I može i ne može. Može - jer se na pojavnoj ravni nešto ipak događalo. Ne može, međutim, jer se kvalitativno ništa novog dogodilo nije.

Za sve što nam se, od Krista na ovamo, u povijesti dogodi tih su godina, prisjećate se, optuživali komuniste i njihovo vrijeme. No, optužuju ih, što je još zanimljivije, i danas. I to, koje li ironije, za ono što nam se čak i ovih mjeseci događa. To je, dakle, isto kao i devedesetih. Ipak, razlika u odnosu na to vrijeme postoji. Umjesto komunista prethodnih su petnaest godina života obilježili oni sami. Razlika je, potom, što su im efekti, i to bitno, razorniji i od efekata onih koje još uvijek optužuju. Ali, i u činjenici da je za te efekte danas definitivno neuvjerljivo optuživati druge.

Doušništvo je, potom, devedesetih cvjetalo kao i svih godina i desetljeća prije toga. A, ruku na srce, gotovo istim, ako ne i još jačim intenzitetom život smrtnika ono "opterećuje" i danas. To, dakako, ne znači kako i izvjesnih razlika u odnosu na devedesete nema. Ovi danas, naime, uz stare oprobane metode doušništva, koriste i blagodati tehnologije. I zahvaljujući njoj, vjerovali ili ne, na dispoziciji od jutra do sutra imaju sve koji su im iole zanimljivi. A, što vrijeme dalje odmiče, za praćenje i obradu zanimljivih je sve više.

Devedesetih su, potom, na pijedestal svih vrijednosti izdignuti nacionalni interesi. I njima je podređeno bilo bukvalno sve, uključujući čak i ljudski život. U prilog tome, uostalom, govore i neke od poštapalica toga vremena - da se u obrani nacionalnih interesa mora izdržati pod cijenu da se i korijenje jede, i još mnoge, njoj slične. Od tada do sada promijenilo se malo što. Nacionalni interes još uvijek ima cijenu koju je imao i tada. I po glavi nas udara iz svakog kutka društvenog i privatnog života. Utjelovljen je u organizaciji obrane i policije, porezne uprave, državne granične službe i carina, u večernjim nam izlascima i bračnim krevetima. Razlika u odnosu na devedesete, usprkos svemu, ipak postoji. Nacionalni interes, dojam je, više nije interes koji okuplja Srbe i Hrvate ma gdje god da su. Više on tako intenzivno nije ni ambicija - mada se od nje ni danas ne odustaje - da se muslimane od Đevđelije do Triglava pretvori u Bošnjake. Okvir je, dakle - pa onda i ciljevi - sužen. Bitka za nacionalne interese danas se vodi na gudurama ove zemlje, Bosne i Hercegovine, istim onim na kojima su vođene i sve ofenzive četrdesetih.

Zbog nacionalnih interesa, na koncu, devedesetih su organizirani i putujući politički cirkusi. Kako su oni završili poznato je. Slični su cirkusi, međutim, dio i današnje nam svakodnevnice. Zabrinuti za nacionalne budućnosti ponovo krstare, baš kao i devedesetih. Vlašić, Sarajevo , Mrakovica, Hutovo blato, već sutra Bjelašnica, neki drugi ljetnikovac, planina ili dolina. No, razlika ipak postoji. Devedesetih su putujući cirkusi organizirani na prostoru koji je nekoliko puta veći od ovog današnjega. A, i predvodili su ih "očevi nacija". Oni koji su, u odnosu na ove današnje, imali i veće povjerenje i puno veći kredit kod vlastitih nacionalnih stada.

Razlika je i u još ponečemu. Ondašnji su cirkusanti, kada su i detalji po srijedi, bili suptilniji. Ne sjećam se, primjerice, da su ijednu od svojih sesija imali na lokacijama koje asociraju na zaglibljivanje. A rezultat, usprkos tome, nije izostao. U blatu su ipak završili. A u blato su povukli i nas. Ovi danas ih šiju i u tome. Posljednje su sijelo, primjerice, imali na lokaciji simboličnog imena - u blatu. Kako taj detalj tumačiti? Kao slučajnost? Ili , pak, kao znak, putokaz kuda idu? Puno je detalja kako bi moglo biti upravo ovo drugo. Uostalom, na to upozorava i još štošta. Prije godinu, ili nešto više, na sarajevskim je ulicama bombastično najavljivana operacija "Buldožer".

Pozivali su nas da joj aplaudiramo jer će donijeti razvoj i nova radna mjesta. Kakvi su joj, međutim, učinci? Prethodni je mjesec, primjerice, na prostoru Federacije broj nezaposlenih veći za čitavih šest tisuća u odnosu na mjesec dana prije toga. Ovaj će ih, opet, kojeg upravo prolazimo, u istom dijelu zemlje biti više barem još toliko. U onom drugom - da i ne govorim.

No, ni to nije sve. Ako je temeljem iskustva suditi, besposlica ni nije najgore što nam se može dogoditi. Besposlice je, iako puno manje nego danas, bilo i devedesetih. Ali, nje se danas malo tko sjeća. Ona, dakle, ni nije tako uvjerljiva. Malo je, međutim, onih koji se ne sjećaju i razaranja, progona, ubijanja. A oni su, budimo pošteni, bili samo nastavak putujućih političkih cirkusa radi obrane nacionalnih interesa. Slične nam cirkuse, iz istih razloga i od vlastitih nam džepova, organiziraju i danas. Sam Bog zna što je na redu sljedeće.