Piše: Sead Fetahagić

Festivalomanija

Da nije festivala široke narodne mase ne bi ni znale da postoje i rade glumci, režiseri, slikari, pisci, muzičari. Zbog toga se i organizuju ti razni festivali, susreti, vašari, na kojima umjetnici dođu do izražaja, sjate se oko njih mediji, pa ih svašta nešto propituju, stvaraocima izlaze slike u novinama, televizije pune svoje programe sa tih šarenih i zabavnih događaja.

Tako je to svugdje u svijetu, smisle se festivali da bi se dalo značaja filmu, da bi se afirmisala pozorišna umjetnost, da bi se pisci i njihove knjige popularisali, da bi se ukazalo na nove tendencije u slikarstvu.

I kod nas ima puno festivala, gotovo svaki dan se otvara neka nova smotra stvaralaštva, narod se sakuplja željan šarenila i zabave, umjetnici izvode, prezentiraju svoje vještine, za šta dobiju neku skromnu pinku, svi zadovoljni, jedva će čekati iduću godinu da se fešta ponovi. Ali, za razliku od drugih zemalja, kod nas su festivali uglavnom jedini kulturni događaj. U nekom opštinskom centru nema ni biblioteke, ne prikazuju se filmovi, jer nema kina, dobar dio stanovništva nikad nije vidio pozorišnu predstavu, jer niti imaju svoje amatersko pozorište, niti im teatri dolaze u goste. E tu je nekakav festival jedina zraka svjetlosti. Gradskim i opštinskim vlastima lakše je dati pare za organizaciju nekog kulturnog vašara, nego svakodnevno voditi brigu o kulturnom životu svojih podanika. Zbog toga su festivali kod nas od izuzetne važnosti, jer da nije njih bio bi totalni mrak.

Neki od tih festivala zaslužuju samo pohvale. U Sarajevu imaju samo tri festivala o kojima se može govoriti samo s velikim rešpektom. To je upravo okončani Sarajevo film festival, koji je prava afirmacija filmskog stvaralaštva i u konačnom rezultatu afirmacija zemlje u kojoj se on događa. Dalje je nezaobilazan za teatarsku umjetnost MES, smotra izvanrednih pozorišnih trupa, jedan prozor u svijet kroz raznolika scenska viđenja. I treći festival, manje atraktivan i nešto manje poznat jeste džez festival, gdje zaljubljenici ove vrste muzike u danima tog festivala dođu po svoje.

Svakako da i u drugim gradovima ima dobrih festivala koji su stekli svoj dignitet, pa ispunjavaju svoju osnovnu funkciju: publici (i umjetnicima svakako) otvoriti šire horizonte, upoznavati s čime se umjetnici zanimaju na drugim prostorima, koje su im preokupacije, na koji način uspijevaju izraziti svoju misao. Posjetioci se upoznaju s novim, a stvaraoci između sebe razmjenjuju iskustva, obogaćuju svoja viđenja.

Da ima festivala koji mogu po svom konceptu biti upitni nije nepoznato.

Ovih dana se reklamira nekakav svjetski muzički festival, koji će se održati krajem septembra u sarajevskoj "Zetri".

Još organizatori nisu imali konferenciju za novinare, pa nije jasan sadržaj ovog festivala, ali po toj prvoj najavi uočljivo je da nastupaju ansambli samo iz islamskih zemalja: iz Pakistana, Indonezije, Saudijske Arabije, i drugih arapskih zemalja, pa sve do država Magreba. Je li to vjerska manifestacija?

Izgleda da se na ovom festivali radi o etno muzici, pa je čudno da pored islamskih zemalja drugi narodi ne gaje tu vrstu muzike!

Ako je vjerski festival to treba jasno reći, ali u tom slučaju neka se finansira iz kase Islamske vjerske zajednice, a ne iz državne. Ovdje je zanimljivo da osim predstavnika islamskih država nastupa i predstavnik Srbije i Crne Gore. Nisam siguran, ali bih se mogao kladiti da je to ansambl iz Sandžaka.

Na onoj liniji sintagme da svi Srbi žive u jednoj državi, a nekako u dosluhu sa idejom velike Srbije, proteklih godina se u Trebinju održavao festival pozorišta srpskih ansambala. Šta to znači u političkom smislu da se u našoj zemlji okupljaju umjetnici samo jedne nacije, ansambli samo s određenim nacionalnim predznakom, suvišno je govoriti.

Znam dvojicu prijatelja iz Sarajeva, slučajno su Srbi, koje su Trebinjci pozvali na neke susrete, ali im nikad nisu uputili poziv, jer su se valjda predomislili, ne odgovaraju im Srbi iz "muslimanskog" Sarajeva. A čudi me i da uvaženi i mnogo cijenjeni gradonačelnik Banje Luke Dragoljub Davidović prepušta da mu ljetni festival kreira prispoljni nacionalista Danilo Lazović iz Beograda.

Ako smo već kod nacionalista, valjda takvih ima i u Banjoj Luci, ipak mi je bliži domaćin.

Neka ima raznih festivala, publika će se zabaviti, makar na trenutak će zaboraviti na svoj loš egzistencionalni položaj.

Zbog toga naši političari i podržavaju festivale, bolje povremeno odriješiti kesu, nego voditi smislenu kulturnu politiku.