Datuma: 31.08.2006
Piše: Sandra Gojković

Nestali

Sudbina oko 15.000 osoba, 11 godina poslije rata u BiH, još je nepoznata. Okolnosti pod kojima su nestali, ko je skrivio njihovu smrt i gdje su, na kraju, zakopani, godinama muče njihove najmilije.

Oduvijek političko pitanje, traganje za nestalim osobama korišteno je u svrhu međusobnog optuživanja, kritike, negiranja i odbacivanja. Porodice onih kojima se gubi svaki trag svojim posljednjim istupom pokušali su da pokažu da se tu ne radi o politici nego o moralu. Okupljeni oko iste boli, predstavnici hrvatskog i bošnjačkog naroda zatražili su da se proces ubrza i depolitizuje.

Porazno je, kažu, što oni koji bi trebalo da daju odgovore ne znaju ni da Zakon o nestalim osobama BiH postoji već skoro dvije godine i da locirane masovne grobnice još nisu otvorene. Osim toga, poručuju očajne porodice, krajnje je vrijeme da se prekine sa statistikama jer njihova djeca nisu brojevi.

Ali na sceni je još jedan dokaz da se u BiH sve radi po sistemu odugovlačenja, politikovanja, zabušavanja i uz, naravno, neizbježni birokratizam.

Naime, trenutno stanje u vezi s traganjem za nestalima izgleda, otprilike, ovako - Zakon se još ne sprovodi, Institut za nestale, koji je osnovan prošle godine, ne radi, a fond za pomoć porodicama nije ni osnovan, iako je zakonska obaveza. Uspjeh je, kažu u Međunarodnoj komisiji za nestale, što su entitetske vlasti uopšte prenijele nadležnost na državni institut. Uspjeh jeste, ali je trajalo i trajalo i, opet, institut ne funkcioniše.

U međuvremenu, agonija porodica se nastavlja. Kako da vjeruju da su vlasti spremne da smire duhove i počnu zajednički da tragaju za članovima njihove porodice?

Kako kad su svjedoci višegodišnjeg međusobnog prepucavanja i blaćenja predstavnika entitetskih kancelarija za traženja nestalih? Godinama sabotiraju jedni drugima rad, kriju informacije, slijepo se držeći svoje nadležnosti, ne pokazujući ni minimum solidarnosti.

Danas oni čine jedno tijelo koje treba da traga za svakom nestalom osobom, bez obzira na njihovu etničku pripadnost.

Porodice su spremne da vjeruju da će takav sistem funkcionisati, jer su snage utrostručene, budžet veći, nadležnosti nema granica. Traga se za svima.

Ali, kada? Treba li dočekati predizborno doba da se aktuelizuje ovo pitanje, kao i mnoga druga, koja se godinama ne rješavaju?

Sudeći prema dosadašnjim iskustvima... tako je.