Datuma: 01.09.2006
Piše: Ugo Vlaisavljević

Glasati ili ne glasati - pitanje je sad!

Približavaju se oktobarski izbori i čitav društveni i politički život zemlje je već u znaku izbora. Na prošlim izborima 2002. i 2004. godine nešto više od polovine glasača nije izašlo na izbore. Veliko je pitanje da li će više građana učestvovati na ovim izborima uprkos toliko glasnim i opravdanim molbama i upozorenjima da bi to morali učiniti.

Razloge porazne apstinencije građana nije teško naslutiti, jer je puls javnog mnjenja u tom pogledu lako napipati. Postoji u ovoj zemlji već duga tradicija razočaranosti politikom i političarima. Tradicija koja je možda i pola vijeka starija od nekoliko posljednjih izbora u kojima smo se mogli osvjedočiti u masovno odvraćanje od politike.

Moglo bi se čak reći da, ako ima neki snažan i opšteprihvaćen politički stav u narodu, onda je to prilično duboki prezir prema političkom poslu i političarima.

Politika protiv politike, to je prilično pouzdano određenje dugotrajnog stanja našeg društva. Riječ je o narodnoj politici usmjerenoj protiv nenarodne politike ili, još tačnije, o stavu većine građana prema državnoj politici.

Taj stav nipošto nije pao s neba. Reći će se da je proizvod gorkog kolektivnog iskustva novije istorije u kojoj je propao jedan "narodni režim", pa se iskusila kataklizma rata koji je zapanjio čitav svijet, pa se gradio i gradi novi slobodni demokratski poredak u kojem vrvi sve od političkih stranaka i harizmatskih političkih vođa - a sve gore i gore se živi. Ovako se uglavnom objašnjava nepolitičnost naroda i gotovo nepremostiva teškoća da se većina građana uključi u javni društveni život. Ali da li je to i dovoljno objašnjenje?

Da li je sveopšta razočaranost u politiku kao društvenu djelatnost samo posljedica katastrofalnih neuspjeha državnih politika u novijem dobu? Da li već poslovični prezir prema političarima dolazi samo iz osvjedočenja u njihovu nesposobnost? Slušajući šta "pošteni dio naroda", u kojem svakako možete naći iskrene, jednostavne i vrijedne ljude, govori o političarima, mogli bismo zaključiti da se u taj poziv upušta najgori soj ljudi. Za takve oni neće da glasaju, pa im ne pada na pamet da idu na izbore.

Na glasanje idu tako samo oni koji ili su istog soja kao političari ili su to sasvim dobri ljudi koji još vjeruju da se i u kukolju može pronaći ponešto dobro. Ovo ili/ili je veoma važno u našoj politici kao antipolitici. U igri je u stvari izbor između dobra i zla, metafizički izbor koji je obilježio istorijsko doba prije politike u pravom smislu riječi. Čovjek se u takav izbor ne može upustiti bez dubokog vjerovanja, bez pomoći religije ili, kao što smo to mogli iskusiti, bez nekog ideološkog supstituta za religiju.

Politika je odavno u ovom podneblju postala kolektivni izbor između dobra i zla zato što je njeno konkretno provođenje postalo pitanje života i smrti, preživljavanja čitavih naroda. Svaki važan politički izbor je tako izričita ili prešutna molba Bogu da se preživi, da se zajedno sa čitavim narodom ne bude smaknut. Ne čudi onda da se pri svakom takvom izboru traži, nerijetko očajnički, pomoć sveštenika ili političkog komesara. Nije miješanje politike i religije novija stvar koja nam se u politici desila nakon propasti komunizma.

Još nikad nismo imali politiku bez takve nerazlučive i suštinske umiješanosti Nadljudskog u ljudskog, bez Apsolutnog dobra, zvalo se ono Bog ili Istorija. To ćemo imati tek onda kada ne budemo bili osuđeni da vodimo politike preživljavanja, politike borbe na život i smrt s neprijateljima.

Ali, dok god politika predstavlja borbu protiv suštog zla, ona je politika u ratnom stanju ili, tačnije, ono što od nje ostane u vanrednom stanju borbene mobilizacije. Kako u takvom stanju možete uvažiti svog najvećeg političkog protivnika, onog s kojim se nikako ne slažete? Kako ćete s njim vijećati u zajedničkim političkim institucijama, uvažavati njegove argumente, podržavati izglasane odluke i zakone?

Nije li važnije da ga što prije denuncirate kao smrtnu opasnost po vaše istomišljenike i sljedbenike, da ga označite kao krvnika, da ga proglasite za zvijer? Upravo tako odavno i izgleda politika u našim javnim forumima: kao djelatnost dalekovidih ljudi koji osjećaju opasnost i dižu svijet na uzbunu. Zato se oni čine kao ljudi koji najviše trpe od civiliziranosti i uglađenosti koja ide uz njihovu dobrotu i politički poziv. Jer ono što oni zapravo duboko vjeruju da treba učiniti s njihovim protivnicima jeste što prije obračunati se, prognati ih zauvijek iz društvenog života.

Zato treba reći da je razočaranost naroda u politiku takođe proizvod uspjeha same te politike. Možda je to najveći politički uspjeh tekućih politika. I ovdje se pokazuje velika srodnost prethodnog režima i današnjeg etno-nacionalizma.

Politika komunizma je decenijama uvjeravala građanstvo da je politika lažan i prijetvoran poziv birokrata i da je jedina istinska društvena stvar zajednički proizvodni rad. Tako je politika bila denuncirana kao biznis državne administracija, a narod je povjerovao u mogućnost idiličnog, "neposrednog društvenog života".

Time politika nije bila ugušena nego je bila prepuštena u ruke prvog vođe naroda, predata jedinom političaru koji pouzdano nije bio birokrata. Nacionalisti zadržavaju na svaki način isto stanje politike, zbog čega se ili ne glasa ili se glasa iz nužde: za one političare koji vam sutra neće raditi o glavi, a biće sposobni otkriti i ukloniti smrtne neprijatelje.

Koja je onda osnovna razlika između onih koji glasaju i onih uzdržanih, između dvije polovine stanovništva u BiH? Jedva ikakva, sudeći prema opštem odnosu prema politici. Prezir prema onima za koje bi mogli glasati i neprijateljstvo prema drugima za koje nipošto to ne bi učinili su prevladali kod jednih.

Kod drugih se možda može naći još i divljenja prema svojim izabranicima, ali ga je teško razdvojiti od suspregnutog prezira, a još teže od straha i neprijateljstva prema drugim političarima koji bi mogli biti izabrani. Posljedice narodnog otpora prema politici su porazne: državna politika nema dovoljne podrške građana (legitimiteta) i, što je još gore, građani ne učestvuju u politici nakon izbora (nema kontrole koju nad vlašću vrši civilno društvo). Kao nekad Tito, sada se jedino visoki predstavnik bavi politikom u pravom smislu riječi.