Datuma: 03.09.2006
Piše: Sead Fetahagić

Pogled u budućnost

Neću kazati ništa novo ako konstatujem da naši narodi više žive u prošlosti, nego što se bave kako danas proživjeti, kako svojoj djeci obezbijediti podnošljivu budućnost. Sve ove vlasti s nacionalnim predznakom forsiraju utemeljenost svog naroda u daleku prošlost, kao da će im dugovjeka povijest olakšati današnji dan. I dok sve evropske zemlje prošlost svojih naroda uglavnom koriste kao dobar turistički proizvod, ova naša jadna tri naroda se svađaju ko je u davnim vremenima bio bolji, jači i pametniji.

Ne može proteći nijedan dan kod Srba da ne slave neko junaštvo nad Turcima, pjevaju, tamburaju i recituju, zadovoljni što su u nekim vremenima bili pobjednici, mada je to više legenda i mit. Bošnjaci se kasno probudili iz sna, pa na brzinu veličaju neke pisce, sumnjive političke orijentacije, koji su s entuzijazmom služili Anti Paveliću i fašizmu. Da bi kontrirali Srbima današnja bošnjačka vlast glorifikuje Austrougarsku, cara Franju i prestolonasljednika Ferdinanda, dodvoravaju se Austriji, mada savremeni Austrijanci po statistici najmanje žele da BiH (znači i Bošnjake) vide u Evropskoj uniji. Nova moda kod današnjih naših hrvatskih intelektualaca jeste da dokažu kako su naši bogumili zapravo bili katolici. Sve u svrhu političkog mahanja da BiH od iskona pripada Hrvatima.

A u međuvremenu teško se živi, više od trećine radno sposobnog stanovništva nema posla, veliki broj penzionera i dalje prebire po kontejnerima, mnogi kolektivi štrajkuju, često su među štrajkačima medicinsko osoblje i prosvjetni radnici. Jasno je da se u takvoj situaciji vlast okreće prošlosti, svoje narode uveseljavajući divnim prošlim danima, što je mnogo komotnije nego se uhvatiti u koštac s aktuelnim problemima života i životnog standarda. A o budućnosti nema govora da iko brine.

Tako se uzgajaju nove generacije u podučavanju idilične slike svog poštenog, junačkog i pravednog naroda u prošlim dobima. Nema govora da se išta lijepo kaže o drugim narodima, naši udžbenici su puni netrpeljivosti prema drugima, a puni laži o svojima, koji su takođe u prošlosti bili lopovi, prevaranti i ubice. I na taj način već deset godina i više stasaju generacije koje se uče kako drugi narodi ništa ne valjaju, samo su oni krasni i divni. Muče se naša mnogobrojna ministarstva obrazovanja, formirajući razne komisije, da nekako srede taj obrazovni aparthejd, to različito viđenje istog, a nisu se pomakli ni za jotu, svako gudi svoju pjesmu, a komšijina mu je daleko kao da je na kraj svijeta.

U udžbenicima za hrvatsku djecu nećete naći ništa ni o jednom značajnijem srpskom piscu, u bošnjačkim učilima provijava neka orijentalna pripadnost, srpske knjige su pune veličanja pravoslavne crkve, koja će ih spasiti od dušmana iz druga dva naroda. Nigdje razumijevanja za druge, nigdje poduke kakve sve vrijednosti ima kod susjeda. Pa onda nije ni čudno da današnja djeca stasaju u ljude koji će biti potpune neznalice, jer neće ništa znati o drugima. Više će biti upućeni u njemačke, ruske ili turske prilike tokom vremena, nego što će objektivno znati o Srbima, Bošnjacima i Hrvatima, kad je već sve ovo podijeljeno na troje.

Ima li šanse da u udžbeniku za hrvatsku djecu neki tekst bude napisan na ćirilici? Nema govora! Zamislite odraslog čovjeka koji je na službenom putu negdje u nekom srbijanskom gradu, pa ne zna pročitati natpis iznad neke radnje! Može li se u srpskim školama razgovarati o islamu i katoličanstvu, a da to ne bude priča puna odioznosti? Ne, malo sutra. I nije više političko pitanje da se naša djeca obrazuju u tri geta nego je to životno pitanje kako će budući punopravni članovi zajednice biti ozbiljni partneri u razgovorima, kada ništa ne znaju o drugome.