Datuma: 07.09.2006
Piše: Nataša Krsman

Rasipanje

Kada su objavljeni posljednji revizorski izvještaji o finansijskom poslovanju institucija BiH, površnim pregledom moglo se shvatiti da ne postoji ni minimum odgovornosti u raspolaganju javnim novcem. Budžetska sredstva su i svačija i ničija, a posve je nejasno ko je odgovoran ukoliko se novac nenamjenski potroši.

I kada su stvari bile jasne kao dan, nikada niko nije dobio ni javnu opomenu što je nekoliko stotina hiljada maraka, ili koji milion, otišao tamo gdje nije trebalo. Posljednji izvještaj revizora koji se odnosi na izvršenje budžeta institucija BiH za 2005. godinu pokazuje da je do apsurda dovedena cjelokupna aktivnost Kancelarije za reviziju finansijskog poslovanja institucija BiH.

Izvještaj o izvršenju budžeta, koji svake godine poslanici u oba doma Parlamentarne skupštine BiH usvoje, mogao bi se nazvati friziranim, a lako bi se mogao svrstati i u sferu podvala. Poslanici to nisu znali, nisu vidjeli ili nisu bili zainteresovani za već potrošene pare.

Knjigovodstvena evidencija u Ministarstvu finansija i trezora BiH vodi se na takav način da je jedan rezultat ako se zaviri u Glavnu knjigu trezora, a posve drugi ako se posmatra izvještaj o izvršenju budžeta. Tako se u tom hodu od jedne do druge knjige zagubi 68 miliona maraka. Iako niko ne može reći da je taj novac nestao, jer postoji trag o njegovom toku, nevjerovatno je kako se u državnoj kasi u svakom trenutku ne zna gdje je svaka marka koju su uplatili poreski obveznici. Od prelaska na trezorsko poslovanje prošle su četiri godine, a u Ministarstvu finansija i trezora BiH još vrše popis iz 2002. i 2003. godine. To da imaju malo zaposlenih je činjenica, ali taj podatak ministar finansija i trezora BiH Ljerka Marić odavno je imala. Interesantno da u prve dvije godine svoga mandata nije insistirala na zapošljavanju novih ljudi, možda i zbog toga što je povjerenje imala u saradnike koje je zatekla i koji su tek tada pristigli, ali pred kraj mandata raspisano je tridesetak konkursa za radna mjesta u ovom ministarstvu.

Da je ovo veoma zakašnjela reakcija potvrđuje i planiranje budžeta u ovom ministarstvu koje svake godine planira novac za povećanje broja zaposlenih, a i revizorske preporuke ponavljale su se iz godine u godinu da je nedovoljno ljudi u ministarstvu koje se bavi raspolaganjem državnog novca. Budžetske rezerve i višak prihoda najbolje su pokazivale kako se ovdje radi bez plana i programa. Tako su se rupe u Predsjedništvu BiH po tri puta godišnje krpile iz budžetske rezerve, sredstva od sukcesije bila su izložena na milost i nemilost kursnim razlikama, a od ažurnosti u donošenju odluka u ovom ministarstvu često su zavisile milionske donacije namijenjene projektima u BiH. To što se bh. budžet brže puni, dobra je vijest samo u slučaju izmirivanja spoljnog duga, a unutrašnja raspodjela ostaje u uskom krugu izvršne vlasti, a često i stranačkih interesa.