Datuma: 09.09.2006
Piše: Ugo Vlaisavljević

Međunarodna entitetska politika

Za Mladena Bosića se ne bi moglo reći da ne zna na dojmljiv način izraziti najvažnije stavove svoje stranke.

Prvo je ovaj kandidat SDS-a za srpskog člana Predsjedništva BiH prije desetak dana privukao moju pažnju kada je u nekom svom televizijskom nastupu rekao sasvim samorazumljivu stvar u kojoj nema u stvari ništa sporno: otprilike, da će se, bude li izabran na tu funkciju, zalagati za one koje predstavlja, da će se boriti za ostvarenje interesa srpskog glasačkog tijela.

Jasno kao dan, pa upravo zato se i bira u tom svojstvu. Ipak, to me je ponukalo da shvatim da je možda sva naša tzv. unutrašnja politika u stvari spoljna. Izučavati je, ne znači ništa drugo nego "studirati međunarodne (internacionalne) odnose".

Evo, sumnjivo je mogu li čak reći "naša" unutrašnja ili, svejedno, spoljna politika. Jer, nije sigurno ko smo to "mi" koji stojimo iza tih politika ili iza političko-pravne stvarnosti ove zemlje. Svrha demokratske politike jeste upravo u tome da predstavlja narod, a politički i stranački pluralizam su načini da se što vjerodostojnije predstavi taj narod, što bolje izraze njegovi interesi.

Međutim, u BiH postoje tri naroda koja zbog svoje ravnopravnosti traže da budu jednako (politički) zastupljena u državnoj vlasti. Znači li to da kada neki političar u ovoj zemlji kaže "mi" ili "naš narod", onda misli samo na svoj narod, na Bošnjake, Hrvate ili Srbe? Po tome svakako prepoznajemo političare iz tzv. nacionalnih stranaka.

Ali, ponekad i oni kažu, ako ništa zbog političke korektnosti, "naši narodi". To obično čine kada žele uvjeriti svoje političke protivnike da je nešto u interesu i njihovih naroda. Time ne opovrgavaju nego naprotiv još više dokazuju da je domaća politika međunarodna politika: politika usaglašavanja nacionalnih interesa sa stranim političarima.

Ima, doduše, i onih političara koji kada kažu "naš narod" misle na sve narode ili kada kažu "naši narodi" misle na jedan narod. To su političari iz tzv. građanskih stranaka i oni taj jedan, zajednički narod mogu predstaviti možda još jedino u političkom ili državno-pravnom smislu: kao zajednicu građana ove zemlje.

To je politički narod sastavljen od pojedinaca koji imaju neosporiva politička i građanska prava - između ostalog, da budu jednako zastupljeni u vlasti. Političku legitimnost ovim političarima svih naših građana pružaju nepovrediva ljudska prava.

Ali i političari nacionalnih stranaka ne zastupaju nikakve etničke grupe, nego narode koji su postali politički zreli i samosvjesni: nacije. Jednakosti građana se tako u političkim arenama ove zemlje suprotstavlja ravnopravnost naroda.

Kao da se insistiranje na ovoj prvoj jednakosti negativno odražava na ovu drugu ravnopravnost, a važi i obratno. Nakon toliko godina demokratskog političkog pluralizma u ovoj zemlji, pitanje prioriteta ili mogućeg uravnoteženja građanske i etnokulturne pravednosti se pretvorilo u Gordijev čvor koji niko više ne umije da razriješi.

Najgore je što taj čvor gotovo svi rasijecaju, opredjeljujući se ili za jedno ili za drugo. Pritom, kao što se to vidi u tekućim predizbornim debatama, sva goruća politička pitanja na kraju uviru u međunacionalne konfrontacije.

Pogledajte sutra Bosića sa njegovim kolegama u Predsjedništvu. Njihov politički legitimitet počiva na neupitnim osnovama modernog narodnog suvereniteta: narod ih je izabrao. Ali svakog je izabrao samo jedan od tri naroda ove zemlje.

Tri narodna suvereniteta stoje iza demokratskog pristanka glasača na ovu najvišu državnu vlast. Posumnjati u legitimitet takve vlasti značilo bi dovesti u pitanje suverenitet jednog ili svih naroda ove zemlje. Direktna posljedica toga je raskidanje društvenog ugovora koji stoji u osnovi bosanskohercegovačke državne zajednice: poništavanje konstitutivnosti njenih nacija.

Ali, možda je još gora posljedica toga što će predvodeći jednu zajednicu građana svaki od njih predstavljati samo jedan narod i, kako kaže Bosić, njemu polagati račun. Tako će neizbježno ući u vrtlog međunarodne politike u samom središtu državnog aparata, tamo gdje bi trebao sjediti suveren, makar i kolektivni, čija je odluka neupitna i presuđujuća.

Problem s istinskom politikom je što traži "dobro uređeno društvo". Zato je svjetska međunarodna politika još pretpolitika ili politika sile, u suštini geopolitika. Upravo tako se očituju domaće politike isključivo etnonacionalnog suvereniteta: kao isključive, ako već ne nasilne, politike zauzimanje teritorija.

Za njih su najveći politički protivnici, po definiciji, neprijatelji, stranci koji polažu pravo na "našu zemlju". U takvoj politici je onda gotovo nemoguće prepoznati vlastiti ekstremizam, osim kao preveliku nestrpljivost i neobuzdanost vatrenog patriotizma. Tako je nedavno na izbornoj konvenciji SDS-a u Banjoj Luci Bosić izjavio: "Oni srpski političari koji su nas prozivali za ekstremizam, danas priznaju da su pogriješili i pokušavaju ideju SDS-a da prikažu kao svoju.

Nemamo ništa protiv, jer je i to pobjeda SDS-a." Nažalost, on je u pravu, i to pod pretpostavkom da ekstremizam u međuvremenu nije iščezao nego, naprotiv, postao opšteusvojen. Koja to danas srpska politička opcija iz RS može na sasvim uvjerljiv način oduzeti svaki politički legitimitet ratnoj politici Mladića i Karadžića?

U tom smislu je nacionalni predznak građanskih stranaka potpuno izjeo njihovu političku supstancu, a nacionalne stranke odgurnuo u poziciju ekstremnih nacionalističkih stranaka. Ako se zna da je građanstvo jedino mjesto politike u pravom smislu riječi, onda su sve političke stranke iz entiteta sposobne samo za (unutar)entitetsku politiku.

Onda je podjela Bosne i Hercegovine već završena stvar, jer će u politici cjelokupne zemlje ove politike i njihovi predstavnici u državnim organima učestvovati samo tako kao da se radi o među-narodnoj ili spoljnoj politici. Međutim, duboko se varaju oni koji misle da je takav kraj politike, prije nego što je i počela, posljedica duboke nepravde prema građanima kao građanima.

Na njihovu žalost, princip nacionalnog suvereniteta i legitimiteta je neosporiv, a to će pokazati svaki dogledni izbori u ovoj zemlji. Ono što uistinu osporava ovu entitetsku politiku jeste nepravda prema druga dva naroda: nepravda do neba!