Datuma: 10.09.2006
Piše: Milorad Dodik

Ravnopravnost

Bosna i Hercegovina je u Dejtonu dobila još jedno ime - RAVNOPRAVNOST. Ako ne bude ravnopravnosti, ne može biti ni Bosne i Hrcegovine u sadašnjem obliku.

Ravnopravnost se ne nameće odlukama visokog predstavnika, niti lažnim pričama o multietničnosti i besmislenim rezolucijama. Za ravnopravnost je bitno da se svaki čovjek u BiH osjeća važnim i ravnopravnim u ispoljavanju onoga što smatra da ga određuje kao pojedinca, što ga čini pripadnikom naroda, što ga određuje državljaninom.

Naša be-ha realnost je da smo država koja je nastala mirovnim sporazumom i Ustavom kao njegovim dijelom. BiH je moguća kao država iz Dejtonskog sporazuma - sa dva entiteta i tri konstitutivna naroda.

Takvoj državi je neophodan policentričan razmještaj državnih institucija. Ne treba sve koncentrisati u Sarajevo i Banju Luku. Moraju se razvijati i Mostar, Tuzla, Bijeljina, Bihać, Trebinje.

Svaki be-ha narod ima svoj jezik koji zovu bosanskim, srpskim i hrvatskim. Bez obzira na različite nazive, radi se o jednom jeziku, jer ne trebaju prevodioci. I to je ravnopravnost.

Ravnopravnost je i kada neko bez obzira na jasno porijeklo,  neće da bude određen kao pripadnik jednog od tri konstitutivna naroda, već se određuje kao ostali.

Ali nije ravnopravnost kada se zločini Armije BiH pod komandom Atifa Dudakovića proglašavaju junačkim djelom, pa još Tihić kaže da na takve zločine treba da budu ponosni svi građani BiH.

Koja pamet misli da se na takvoj osnovi može graditi međunacionalno povjerenje i zajednički život. Zločin je zločin i svi Srbi, Bošnjaci i Hrvati koji su odgovorni kao izvršioci ili naredbodavci zločina, kad-tad dopašće u ruke pravde. Bez razlike.

Uprkos ustavno postavljenoj ravnopravnosti pojavljuju se zahtjevi za viškom ravnopravnosti. Najčešće se takvi zahtjevi omaknu pripadnicima najbrojnijeg naroda - bošnjačkog.

Ustav pa makar bio i dejtonski, jer drugog nećemo nikada imati ako se ne dogovorimo, odredio je da se BiH sastoji od dva entiteta. Bez obzira na tako jasnu ustavnu poziciju, zahtjevi za ukidanje Republike Srpske kao entiteta, postavljaju se javno, kao dio stranačkog i vjerskog programa, bez posljedica po postavljače takvih protivdejtonskih ciljeva.

Vjerski poglavar Bošnjaka-muslimana efendija Mustafa Cerić javno poziva Harisa Silajdžića da napravi novi ustav BiH bez entiteta, pa će ga Bošnjaci slaviti kao sultana Mehmeda Osvajača.

Plan je, znači, ponovno islamsko porobljavanje cijele BiH. Samo to danas više ne može proći, jer Srbi i Hrvati nisu više hrišćanska raja, a i međunarodnoj zajednici je jasan cilj takvih boraca za ljudska i građanska prava. Dalje Cerić kaže da ova zemlja pripada Bosancima i kome se to ne sviđa, može da ide.

Ne znam da li treba da idu odmah ili kada BiH postane država u kojoj će važiti pravilo - jedan čovjek, jedan glas.

To jeste univerzalni princip, ali njegovo zagovaranje u višenacionalnim zajednicama, redovno vodi majorizaciji, potom osjećaju ugroženosti, tenziji i na kraju naravno - sukobu. Uvijek se univerzalni principi moraju podvrgnuti stvarnosti, u ovom slučaju posebnostima BiH.

Svako u svojoj zemlji ima pravo na svoj identitet - nacionalni, građanski, navijački, državni. Pritom ne moraju biti zajednički, a ne moraju nikog ni ugrožavati. Ali BiH ugrožavaju zahtjevi za ukidanje ravnopravnosti uspostavljene Dejtonskim mirovnim sporazumom.

Svaki zahtjev za ukidanje Republike Srpske imaće očekivani odgovor – referendum, jer ako nema ravnopravnosti, biće samostalnosti. Svaka priča o Republici Srpskoj kao genocidnoj tvorevini koju treba ukinuti, je zločin protiv mira u BiH.

Republika Srpska je svoju potvrdu i pravo na postojanje dobila Dejtonskim mirovnim sporazumom koji je jedan od najznačajnijih međunarodnih ugovora nastalih poslije Drugog svjetskog rata. Ko to olako zaboravlja sliku kada tri gospodara nepotrebnih ratova - Milošević,  Tuđman i Izetbegović, skrušeno potpisuju u Parizu mirovni sporazum koji je dao i sadašnji Ustav BiH.

Iznad njih stoje najmoćnije svjetske sile u likovima  predsjednika SAD (države koja je učinila najviše u zaustavljanju tragičnog sukoba u BiH), pa predsjednika Vlade Ruske Federacije, predsjednika Vlade Velike Britanije, predsjednika Francuske, kancelara Njemačke, predstavnika Evropske unije.

Zato je svaka priča o ukidanju Republike Srpske, zapravo ukidanje Bosne i Hercegovine.  Zato su takvi pričaoci demonteri BiH, a to onda direktno vodi samostalnosti Republike Srpske.

Jedini zajednički identitet koji svi prihvataju u BiH je "evropski put". Ali nije evropski da se reforma policije pokušava sprovesti nadglasavanjem u Upravnom odboru Direkcije za reformu policije (koji je uz to nelegalan, jer je izabran suprotno potpisanom Sporazumu o reformi policije).

U evropskim zemljama postoje policije koje su lokalne, pokrajinske i državne, uz odgovarajuća ministarstva unutrašnjih poslova, a sve u istoj državi. Ne smeta to očuvanju reda ako policija radi svoj posao.

Skorašnja vijest glasi: U Berlinu održana konferencija ministara unutrašnjih poslova njemačkih zemalja na kojoj je postignut kompromis da se ustroji antiteroristička baza podataka na nivou savezne države.

Čak i za takvu pošast kao što je terorizam, mora postojati konsenzus svih ministarstava unutrašnjih poslova u Njemačkoj. Uz to u Saveznoj Republici Njemačkoj postoji 37 policijskih i bezbjednosnih službi.

Ispada da njemačka policija nije organizovana na trima čuvenim evropskim principima sa Ešdaunove sarajevske sećije.

Policija Republike Srpske nije gora, a biće sve bolja od policija u okruženju. Ukidanje takve policije ne bi ukinulo kriminal, već bi ga ohrabrilo.

Tako misli ogromna većina stanovnika Republike Srpske. Ko smije da zanemari takvo plebiscitarno razmišljanje i koja međunarodna zajednica smije da nametne drugačije rješenje? Nije kasno da se napravi prihvatljivo rješenje, jer su se čelnici Evropske unije založili za nastavak reforme policije na realnim osnovama, a realno je ono što je prihvatljivo za sve.  

U višenacionalnim državama najveću odgovornost za postojanje, ali i za napredak, snose oni najbrojniji. U SFRJ su to bili Srbi, a u sadašnjoj BiH su to Bošnjaci.

Zato na povraćanje tjera "objašnjenje" da su zahtjevi za ukidanje Republike Srpske legalni i legitimni, jer je Republika Srpska rezultat etničkog čišćenja. Čim se obavi popis stanovništva, vidjeće se koliko je i Federacija BiH etnički očišćena od Srba, a u mnogim sredinama i od Hrvata.

Drugu deceniju mira moramo iskoristiti drugačije. Vrijeme je za konkurenciju ideja, za stvaranje uslova za tržišnu utakmicu između entiteta. Vrijeme je za razgovor.

Bez uslovljavanja, vaganja prava, određivanja krivice, bez posredovanja stranaca i pokušaja nametanja rješenja. Može li BiH naći svoj najmanji zajednički sadržatelj, koji bi razumom, tolerancijom,  međusobnim povjerenjem,  zajedničkim interesima, postajao sve veći? Ako može tako, može se dalje.

Ako ne može, ostajemo zakovani na evropskom dnu, zabavljeni pravima koji ne pripadaju svima jednako, ratovima i agresijama, genocidom prije i genocidom poslije. Tako je moguće unedogled, s krajnjim ishodom ničije i prazne zemlje.

Iz potrebe za razgovorom, može se stvoriti kritična masa odgovornih pojedinaca iz političkih partija i nepartija, iz vladinih i nevladinih, iz reda vjerujućih i ateista, akademaca i akademika.

Uslov za razgovor je da se ne insistira na pravima jednih i krivici drugih. Na početku ne mora biti jedinstvenih mišljenja, jer je različitost iskonski način postojanja. Priroda je bogatstvo, jer je sazdana od različitosti.