Datuma: 12.09.2006
Piše: Branko Dokić
(Autor je ministar komunikacija i transporta BiH)

Politika ravnopravnosti i tolerancije

Jedna latinska mudrost nas uči da je istorija učiteljica života. Izgleda da to uvažavaju svi učeni ljudi u svijetu osim nas na ovim balkanskim prostorima. Ili da budem još precizniji, osim nas u Bosni i Hercegovini. Lekciju o istoriji kao učiteljici života nismo naučili. Iz generacije u generaciju padamo na ovom ispitu zrelosti. I kao svim lošim đacima, uvijek je neko drugi kriv. Kriva nam je, bar danas, međunarodna zajednica, novi svjetski poredak, globalizacija, geografski položaj (kuća nam se našla na putu moćnijih od nas!), krive su nam ponajviše komšije ili susjedi, svejedno. Sve i svako nam je kriv, naravno, osim nas samih.

Jedno od ključnih pitanja jeste kako da dođemo do spoznaje o sebi i o nama, o onome što bi se moglo nazvati državnim kolektivitetom. Odgovor na ovo pitanje očekuje se od politike i političara, ali ne samo od njih. Jer, politika je i nastala suprotstavljajući se slijepoj sudbini da bi ljude udružila da organizuju život kako bi ga sačuvali i unaprijedili. Baviti se politikom trebalo bi da znači isto što i činiti dobro.

Prvi korak koji bi političari trebalo da naprave jeste iskazana spremnost za međusobno uvažavanje, ravnopravnost, praštanje i toleranciju. Cijeneći po aktuelnoj retorici, ne bi se moglo reći da je većina spremna da krene tim putem. Naime, ta retorika se mnogo ne razlikuje od one predratne. Neko bi mogao reći da je sve ovo zbog predizborne kampanje, a nije tako. Previše dugo traju ukazivanja na pojedinosti koje mogu da dovedu cjelinu u opasnost. Želim da podsjetim na jednu kratku priču vladike Nikolaja Velimirovića o očiglednosti. Prema toj priči svakome je hrast očigledniji od žira na hrastu. Ali, ako se previše zagledate u žir, on najednom postaje očigledniji od hrasta. Većina bh. političara kao da se utrkuju ko će se više zagledati u svoje nacionalne posebnosti. Te posebnosti niko ne može i ne treba sporiti, ali su im postale toliko očiglednije od cjeline kao da cjelina i ne postoji. Zato je minut do dvanaest da bh. političari počnu da zagledaju ono što nam je zajedničko. A pojedinosti, bilo da su one nacionalne, vjerske, entitetske ili regionalne, treba zaštititi i uklopiti u ono što je zajedničko, što cjelinu čini. Stoga bi bilo dobro da u ovoj predizbornoj kampanji bude što više priče o tome kako pokrenuti ekonomiju, što više povećati broj zaposlenih, kako povećati plate i penzije, kako smanjiti uvoz, a povećati izvoz, kako poboljšati zdravstvenu i socijalnu zaštitu, kako oživjeti nauku i podići posrnulo obrazovanje itd. Umjesto pukog udovoljavanja zahtjevima Evropske unije, bez čega ne možemo u Evropu, krajnje je vrijeme da gradimo strategiju po kojoj ćemo BiH zadržati za Srbe, Bošnjake, Hrvate i ostale koji u njoj vjekovima žive i da s tim projektima idemo u Evropu. Ako to na vrijeme ne uradimo, ovom će zemljom upravljati stranci, dok će Bošnjaci, Srbi i Hrvati u njoj raditi za najnižu nadnicu u Evropi. A kulturni bijeli svijet će nam dozvoliti da se ovdje molimo Bogu po crkvama ili klanjamo po džamijama do mile volje, da se političari busaju ko više štiti nacionalne interese i ko je bolji nacionalni lider.

Zato je krajnje vrijeme da političari ostave prošlost istoričarima, jer je izvjesno da se o tome ne mogu dogovoriti, i da se okrenu budućnosti. Najblaže rečeno, zemlja u kojoj su političari zaokupljeni prošlošću, ostaće bez budućnosti. Okrenuti se budućnosti znači, na prvom mjestu, početi graditi povjerenje jedni u druge. Pri tome, kao prirodno, treba da shvatimo da je za jednu složenu zajednicu normalno i zdravo da se ljudi u svemu ne slažu zbog različitih interesa, potreba, želja, tradicije, očekivanja itd. Ali, takođe, normalno je da se zbog neslaganja ne uništavamo. Na putu građenja povjerenja moramo prihvatiti neke političke konstante, konstante koje su naša realnost: da živimo u državi koja se zove Bosna i Hercegovina i da se ona sastoji od dva entiteta, Republike Srpske i Federacije Bosne i Hercegovine, da u njoj žive tri konstitutivna i ravopravna naroda i da u njoj žive i ostale nacionalne zajednice kojima, kao građanima BiH, pripadaju sva prava po najvišim svjetskim standardima, da o pitanjima od nacionalnog interesa ne smije da bude preglasavanja.

Na dogovoru se mora temeljiti vođenje politike. U sretnijim državama ovo ne bi trebalo ni naglašavati, jer je ustavom zagarantovano i u praksi potvrđeno. Kod nas, međutim, neka od ovih elementarnih pitanja se osporavaju. Oni koji cijene vlastitu državu i koji žele da upravljaju njom, ne bi smjeli doći u situaciju da ih visoki predstavnik opominje da pročitaju Ustav Bosne i Hercegovine. S druge strane, jednako su opasna nastojanja da se ukinu entiteti kao i ona koja zagovaraju nezavisnost entiteta. Samo nam politika ravnopravnosti i tolerancije može obezbijediti dostojanstvenu budućnost.

Ništa ne ubija tako snažno kao prejake riječi, političara, posebno. Ne dozvolimo ponovo da baviti se politikom predstavlja sinonim za činiti nekome zlo!