Datuma: 17.09.2006
Piše: Sead Fetahagić

Prodaja ljepote

Kakva je ova naša zemlja u kojoj živimo, po kojoj hodamo? O tome ne mislimo često jer smo zaokupljeni svakodnevnim problemima, trkom da se zaradi koja marka više. Pa i kad hoćemo da odgovorimo na ovo pitanje na prvom mjestu nam pada na pamet kako je ova zemlja dobro srušena u proteklom ratu, kako u ovoj zemlji vlada nered, kako su ovdje ljudske vrijednosti izgubile značaj. A malo ko će odgovoriti da je ovo prelijepa zemlja.

Sasvim je normalno što na to ne obraćamo pažnju, jer kad se cijeli život krećeš u jednom te istom okruženju i ne zapažaš kakvo je. A nemaš često priliku da porediš, da šetaš po drugim bliskim i dalekim krajevima, po drugim zemljama i drugačijim državama. Nažalost, sve je manje za to prilika, pošto nam to džep ne dozvoljava, a i ta priča oko viza skroz je mučna. Ostaje nam da gledamo televiziju, reportaže iz drugih krajeva svijeta, da upoznamo ne samo kakav je život tamo, nego da saznamo i kakve su tamo prirodne okolnosti.

Nešto sam malo putovao po svijetu, pa osim mediteranskih zemalja i još ponekog kraja, u Evropi nema privlačnije zemlje nego što je Bosna i Hercegovina. To nam preko nekih televizijskih emisija uporno pokušava kazati jedan mladi Amerikanac Tim Klensi, koji već desetak godina živi ovdje s nama. Oduševljen prirodnim ljepotama Bosne i Hercegovine ovaj entuzijasta, koji je kao nijedan Bosanac i Hercegovac obišao većinu naših predjela, stalno nam govori da smo svi mi ovdje sretni što živimo na ovim prostorima. Pa sa žarom kuka i protestuje što se na nekim mjestima narušava taj prirodni sklad.

Dobar dio zapadne Evrope je zagađen, pa osim gradova koji blistaju, teško je naći recimo potok iz kojeg se umoran putnik može napiti vode. Putovao sam kroz jedan dio Poljske, pa sam zurio u nepreglednu ravnicu sa nekom prljavom, pepeljastom zemljom. Zna se da u bogatoj Danskoj nema ni brda ni rijeka, a u Norveškoj su mi pričali da tu u dobrom dijelu zemlje svaki dan pada kiša. Posmatrao sam iz aviona i voza Kinu, pa me prirodni krajolici nimalo nisu privlačili, osim onih južnih krajeva prema Vijetnamu, gdje je prebogato rastinje, ali su zato tu česti monsuni i poplave. Ima naravno prelijepih krajeva na zemaljskoj kugli, ali ipak čini mi se da je rijetko gdje priroda raznovrsna i izdašna kao u BiH.

Pa šta ćemo s ovim našim rijekama koje još nisu zagađene, sa planinskim jezerima i nepreglednim borovim šumama, sa mnogobrojnim skijaškim terenima, sa prekrasnim zelenim krajolicima koji su lijek za oči? Najlakše je reći: dovesti klijentelu, svjetske turiste da raftinguju niz Unu, Vrbas, Neretvu i Drinu, da ljeti kampuju pored predivnih planinskih jezera, da se zimi spuštaju niz padine naših brda, da se druže sa našim zanimljivim biljnim i životinjskim carstvom. Ali za to treba pameti, truda i investicija. Bojim se da dok se sve to stekne, naša će prirodna bogatstva da se naruše, kao što se već dešava. Svejedno što mnoga društva za očuvanje okoliša i mnoge udruge zelenih upozoravaju na te opasnosti, čovjek zbog svog apetita da krči i krši prirodnu ravnotežu može nam za neko vrijeme naružiti ovu našu lijepu zemlju. Tu je i država, gdje su mnogi ministri zinuli za gradnju hidrocentrala i nekih privrednih objekata, bez obzira koliko će zagaditi okolinu, koliko će narušiti prirodni sklad.

U Dalmaciji je naprosto nastala pomama za kućama, stranci naveliko kupuju polusrušene i srušene stare kamene kuće, cijene po kvadratnom metru došle su do fantastičnih visina. Toplo je i ugodno na mediteranskom suncu, pa bogati strendžeri navalili. Nešto od tog talasa zapljusnuo je i našu zemlju. Tu i tamo čujem kako bogati stranac za jeftine pare kupuje kuću u sunčanoj Hercegovini, a raspituju se ima li u blizini naših skijališta kakvih dobrih staništa.

Zašto materijalno dobrostojeći zapadnjaci da u svojim zemljama strahuju od poplava, zašto da stalno gledaju u nebo koje je skriveno iza mračnih oblaka, zašto da se sklanjaju od vjetrova koji ponekad i kuće nose? Može se ugodno živjeti u nekoj zemlji koja se zove Bosna i Hercegovina, samo da tamo ne bude nekih neprijatnih bacanja bombi. Priroda nam je podarila (a za one koji vjeruju u Boga, njegova providnost) ovu zemlju, bogatu ljepotama, gdje se prirodne nepogode većih razmjera i ne pamte, gdje po izboru ima i sunca i snijega. Pa se pitam: može li se od te ljepote živjeti? A ima onih u svijetu koji plaćaju za prirodni mir i užitak prirode.