Datuma: 20.09.2006
Piše: Dr Haris Silajdžić

BiH bez entiteta

Naša budućnost je naša zadaća. Ako odlučivanje o njoj prepustimo drugome, a sada smo to umnogome prepustili međunarodnoj zajednici, ona neće biti tako dobra kakvu čovjek gradi sam za sebe. Zato mislim da je naš prvi zadatak da stvorimo atmosferu u kojoj će naši građani, stručna i ukupna javnost, te politički krugovi i državne institucije biti, ako ne isključivi, a ono bar najvažniji akteri koncipiranja BiH sutrašnjice. Tada ćemo moći reći da smo gospodari svoje sudbine.

Da bismo to postali moramo, međutim, biti mnogo odgovorniji, tolerantniji i mudriji nego što smo sada. Da bismo stvorili Bosnu i Hercegovinu dobru za sve, moramo i mi, svi njeni građani, biti dobri za Bosnu i Hercegovinu. Ona je državni okvir koji može da omogući lijep, skladan i uspješan život svakom pojedincu i svakom kolektivu: regionalnom, etničkom ili nacionalnom. Ali, biće to samo u slučaju da se unutar zajedničke kuće napravi čist račun u kojem se niko neće žaliti da je u bilo čemu zakinut.

Uspjeh jednog čovjeka i njegove porodice mnogo ovisi o ličnim sposobnostima, dok uspjeh državnog kolektiva zavisi od pravedno uspostavljenog sistema jednakih prava i jednakih šansi. Sretni i zadovoljni u Bosni i Hercegovini možemo biti samo ako svi njeni građani budu isti pred zakonom i jednaki prema drugima. Sve što želimo za sebe, trebamo omogućiti i drugima; sve što imaju drugi, treba da imamo i mi.

Naša nevolja danas je u tome što se tako ne ponašamo. Previše je u Bosni i Hercegovini nastojanja da se za sebe dobije ono što drugom želi da se uskrati, bilo pojedinačno bilo kolektivno. Uzeću kao primjer odnos prema entitetima, Federaciji BiH i Republici Srpskoj.

Ja o tome često govorim i pri tome sam kristalno jasan, premda to u medijsko-političkim manipulacijama ponekad nailazi na potpuno drugačije, netačne interpretacije. Zato sam s posebnim zadovoljstvom prihvatio ponudu uredništva ovog cijenjenog lista da svoje ključne stavove potanko i autentično pojasnim, da javnost u Republici Srpskoj ima informaciju iz prve ruke, a ne neko posredno, izvrnuto tumačenje.

Političari i novinari u Republici Srpskoj često govore: Silajdžić je neprijatelj Republike Srpske, on želi da je ukine! Naravno da građani koji to čitaju ili slušaju stiču dojam o meni kao nekakvom netolerantnom, isključivom, nekorektnom političaru koji za sebe, odnosno za Federaciju, želi jedno, a drugima hoće isto da oduzme.

Istina o mojim političkim pogledima je, međutim, samo ta da sam ja uvjeren da Bosna i Hercegovina može za sve nas biti mnogo udobnija i bogatija kuća ukoliko se domaćinstvo organizuje drugačije: bez dva ulaza, bez dvije kuhinje, bez dva krova... dakle kao, prevedeno na ustavno-politički teren, jedinstvena država bez entiteta. I bez Federacije BiH i bez Republike Srpske! Jedno se ukinuti ne može i ne treba ako se i s drugim neće isto postupiti.

Ja, dakle, nisam za ukidanje jednog entiteta. Ja sam pobornik jednostavnije i efikasnije organizacije države Bosne i Hercegovine, koja neće biti centralistička (ali neće biti ni parcijalistička, kakva je sada, kada prečesto djeluje kao prosti zbir dva entiteta), nego će svoj organizacioni smisao i uspjeh potražiti u adekvatnoj regionalizaciji te većoj afirmaciji trećeg (općinskog) nivoa vlasti.

Ove moje političke poglede niti želim niti sam u poziciji da namećem - a nametnuti se, uostalom, ovdje ništa ne treba i ne može ničijom parcijalnom voljom - nego ih uvijek nudim na korektnu i argumentovanu raspravu. Rad sam čuti i uvažiti i drugačije stavove, ali oni ne smiju biti izraz nečijih sebičnih htijenja i uskogrudih političkih planova. Mi ovdje nismo da jedni drugima ispunjavamo želje nego da uspostavimo sistem jednakopravnosti i državne efikasnosti, te da do rješenja koje sviju zadovoljava dođemo kroz demokratsku i sistemski utvrđenu institucionalnu proceduru.

Niko neće, da pojednostavim, ukinuti ni Republiku Srpsku ni Federaciju BiH ukoliko to nije plod svijesti njenih građana i njihovih izabranih političkih predstavnika, ako to nije rezultat njihove čvrste spoznaje da bi takva organizacija države bila bolja od ove koju sada imamo, a u kojoj nikome nije dobro - ni Sarajliji ni Banjalučaninu ni Mostarcu, ni Srbinu ni Hrvatu ni Bošnjaku, riječju: nijednom građaninu ove zemlje.

Ovdje nema i ne može biti nametanja. Suviše dugo u svojoj hiljadugodišnjoj istoriji jedni prema drugima smo se odnosili s visine i pri tom iskusili šta znači biti povlašten, ali i šta znači biti potlačen, neravnopravan, drugorazredan.

Vrijeme je da svoje račune ljudski i politički saberemo, te da cikluse netolerancije, nerazumijevanja i sukoba, koji su povremeno (ali ne dominantno) pratili BiH istoriju, pretočimo u proces projektiranja sutrašnjice u kojoj ćemo tražiti tačke međusobnog susretanja, razumijevanja i potpomaganja.

Dva su načina koja se u koračanju ka tom cilju danas zagovaraju u političkim krugovima. Jedan je izražen u prijedlozima da život u zajedničkoj, jedinstvenoj državi osmislimo i reguliramo kroz promjene ustavnog ustrojstva; drugi se izražava u pokušajima iniciranja entitetskog referenduma na kojem bi se utvrđivalo opredjeljenje Republike Srpske prema Bosni i Hercegovini.

Moj stav je jasan: Bosni i Hercegovini potreban je potpuno novi, u punoj demokratskoj proceduri koncipiran Ustav. On treba da prati putokaze modernih evropskih država, sa punom zaštitom i promocijom pojedinačnih i kolektivnih, građanskih i etničkih prava. Boljitak nam ne mogu donijeti nikakve parcijalne ustavne promjene, pogotovo ne one koje će nastati u zatvorenim krugovima kao plod stranačkih koalicija i pogodbi, kako se pokušavalo ovog proljeća. O temelju svoje kuće, a Ustav je državni i temelj i krov, treba da razmisle i da ga osmisle svi koji će tu živjeti, da o tome svoju riječ kažu školovani ljudi koji se naučno bave ustavnom tematikom, te politički djelatnici koji su na izborima dobili mandat da predstavljaju građane u institucijama i organima vlasti. Takav Ustav treba da poploča put našeg međusobnog razumijevanja i tolerancije, te put kojim ćemo kročiti u šire kontinentalne i druge integracije.

Euroatlantske integracije su linija razdvajanja između naprednog, prosperitetnog svijeta i onih koji ne prihvataju pravila demokratske igre. Nama je od životne važnosti da postanemo dio tih integracija i zajednica, ali moramo znati da se to ne postiže nikakvom apstraktnom politikom nego poštivanjem određenih principa. Ako ih ispoštujemo, a Europa nam je više puta kazala koji su to principi, tada ćemo i zadržati šanse za približavanje euroatlantskoj porodici.

Drugi, takozvani referendumski put, ne vodi u tom pravcu. On vodi svađi, razgradnji i blokadi državnosti Bosne i Hercegovine. Tome se odlučno protivim i kao građanin i kao politički djelatnik, jer je to put koji ne poštuje demokratska pravila igre. Protivljenje referendumu nije stvar ličnog stava prema njemu; to je pitanje odnosa prema državno-pravnoj legislativi i ove zemlje i civiliziranog svijeta, koje sam ja uvijek poštovao.

Naime, u kontekstu relevantnih principa međunarodnog prava, pravo na samoopredjeljenje pripada narodu, odnosno populaciji određene federalne jedinice, a ne narodu u etničkom smislu. Jednostavno, u odsustvu federalnih jedinica međunarodno pravo posmatra cjelokupnu populaciju države kao narod za potrebe prava na samoopredjeljenje, pa ta cjelokupna populacija mora odlučivati o statusu države, uključujući tu i otcjepljenje nekog njenog dijela.

S obzirom da naši entiteti nemaju status federalnih jedinica, populacija RS nema pravo da sama odlučuje o otcjepljenju tog entiteta, već bi se o tome morali izjasniti svi građani Bosne i Hercegovine na cjelokupnom teritoriju države. Referendum i otcjepljenje stoga su samo moneta kojom lideri u Republici Srpskoj manipulišu za svoje predizborne potrebe. Njima je, inače, potpuno jasno da referendum ne može biti primijenjen kao način uređivanja odnosa u BiH državi.