Datuma: 22.09.2006
Piše: Tarik Sadović

Utopija

Nema sumnje da je Milorad Dodik ličnost koja je obilježila kampanju za izbore 2006. u BiH. Preuzimajući vlast prije samo šest mjeseci ovaj beskrupulozni pragmatik skovao je jasan plan u tri faze, vremenski određene izbornim procesom.

Od dodatnog priliva sredstava u budžet po osnovu poreza na dodatu vrijednost "kupit će" glasove širokih slojeva: penzionera, zdravstvenih radnika, boračke populacije, policije, prosvjetnih radnika i drugih budžetskih korisnika.

Najavom prodaje "Telekoma Srpske" i naftnog sektora probudit će nade armije nezaposlenih u investicije i nova radna mjesta. Sirovom nacionalističkom retorikom prikučit će dobar dio birača koji glasaju nacionalno, a ne racionalno. U poređenju s njim SDS sada djeluje kao pitoma družina.

Visoki predstavnik, zabavljen eutanazijom svoje institucije, malokrvno prijeti smjenom, što ovom punokrvnom političaru donosi više koristi nego štete.

Na prvi pogled čini se da imaju osnova nadmene Dodikove najave da će SNSD osvojiti apsolutnu većinu, te da će sam vladati Republikom Srpskom u naredne četiri godine. Nije tajna da bi tako postao i nezaobilazan faktor u odlučivanju na nivou Bosne i Hercegovine. Zapaljivom izjavom: "BiH je dugoročno neodrživa", nakon čega podrazumijeva referendum o otcjepljenju RS (i pripajanje Srbiji kada budu povoljne prilike u međunarodnoj zajednici), Dodik je Bosnu i Hercegovinu predstavio kao Gordijev čvor, a između redova poručio da je mač u njegovim koricama.

Većini bošnjačkih političara ovo izgleda kao katastrofičan scenario. Meni ne izgleda. Smatram da je Republika Srpska (a ne BiH) dugoročno neodrživa jer je relikt propalog velikodržavnog projekta, u čijim temeljima počiva haški utvrđena činjenica genocida i skoro 400 masovnih grobnica žrtava koje su ubijene samo zbog svoje nacionalne i vjerske pripadnosti. Ne sjećam se da je Dodik ikada posjetio Srebrenicu i bilo koje od tih stratišta. Možda zato "raspoređuje zločine" na sve strane podjednako!?

Uz taj preteški teret RS je u teritorijalnom smislu toliko neprirodna da ne treba dokazivati mogućnost njene samoodrživosti. Koji su dometi onog trofaznog plana s početka teksta?

Kada se prihodi od PDV-a stabiliziraju i uredi raspodjela (a možda uvede i druga, niža stopa) isparit će mogućnost ad hoc intervencija u socijalni sektor. Površan uvid u realne izvore finansiranja ne pruža ni trunke optimizma. Za sistemsko rješavanje ogromnih problema potrebni su bolni rezovi, odricanje, strpljenje i vrijeme. Sredstva od prodaje "Telekoma", jedine visokoprofitabilne firme u RS, jesu primamljiva, ali ne mogu riješiti problem masovnog zapošljavanja taman kad bi se u cjelosti uložila u tu svrhu. Ko ne vjeruje neka podijeli procijenjenu vrijednost "Telekoma" s prosječnom cijenom jednog novog radnog mjesta, a onda uporedi s ukupnim brojem nezaposlenih! Posebno je pitanje može li se političar, ma kojeg formata bio, oduprijeti zahtjevima za dijelom kolača koji već stižu iz socijalne sfere, od boraca, invalida, izbjeglica, starih deviznih štediša, potražilaca ratne (ne)materijalne štete, (ne)razvijenih općina itd. Poslije prodaje "Telekoma" slijede, a iskustva susjeda dokazuju, masivno otpuštanje radnika, smanjeni prihodi od poreza po tom osnovu i veće cijene usluga. To je surova logika kapitala. Kada se pare od prodaje potroše onda preostaje ponizno kucanje na vrata svjetskih finansijskih moćnika, pognute glave i ispružene ruke. Oni pedantno bilježe Dodikovu bahatost i razmetljivost. Nacionalistička euforija splasnut će odmah poslje izbora. Srpstvo (ili bošnjaštvo) mogu biti sredstvo da se dođe do cilja, ali ne vode u prosperitet.

Amerika i veći dio Evrope žele od BiH napraviti uspješnu priču. U taj projekat uložili su previše da bi dozvolili da propadne. Priče o podjeli Bosne, referendumu o otcjepljenju RS, povezivanje sa statusom Kosova, su naivno mahanje puškom za koju svi znaju da je prazna. Srbija je definitivno prokockala šansu da bude ključni faktor odlučivanja o Kosovu, pa ipak se hvata za slamku koja se zove RS. Bratska utopija.

U mom pamćenju ostala je urezana legendarna izjava koju je Dodik izrekao kada je 2000. predavao vlast Mladenu Ivaniću: "Situaciju u RS ne bi riješio ni Ajnštajn". Ne znam je li Mile zaboravio šta je rekao ili je u međuvremenu shvatio da je sve relativno. Zato ne treba tražiti njegovu smjenu. Zašto praviti novog mučenika kada i s postojećim ima toliko trauma? Treba mu pomoći da se popne na vrh i ostane sam. S vrha puca divan pogled na njegovu utopiju.