Datuma: 22.09.2006
Piše: Ugo Vlaisavljević

Novinarska partija nad partijama

Odgovoran analitičar političkog stanja u zemlji ne bi trebalo da pred svima bira i glasa za svog preferiranog političara. Prije bi takav "javni glas" trebalo da radi na političkoj kulturi običnih građana, na uvećanju sposobnosti njihove pravedne procjene i realističkog uvida, na mogućnosti što promišljenijih i razboritijih političkih odluka. Trebao bi se truditi da svojim imenom ne potpiše kakav stranački pamflet dok ispisuje vlastiti tekst.

Dakako, to važi samo za one analitičare koji se već unaprijed nisu deklarisali kao pobornici neke partijske politike. Takvi pišu za partijske novine i brošure. Ali ima i onaj politički ulog, možda veoma mali i možda beskrajno sumnjiv, koji se zove "nezavisno novinarstvo".

Temelj takvog novinarstva je "nepristrasna vijest", a to znači, prije svega, partijski nezaposjednuta, neprerađena, necenzurisana. Ali svako to zna, uvijek je glavni sadržaj vijesti, ono što bi se moralo reći u ime objektivnosti, ta tvrda kost stvarnosti, već nekako upakovana ili oglodana. "Nezavisnost" je prije cilj novinarstva nego određeno stanje postignuto uredničkom politikom.

Amplituda udaljavanja i približavanja tom cilju se mjeri iz broja u broj novina, od jednog članka do drugog, a kod svakog autora opet u posebnoj dinamici od jednog do drugog priloga.

I još gore: nema objektivnog čitalačkog oka koje može dati mjerodavni sud o nezavisnosti novina, o njihovoj političkoj objektivnosti. Mnoštvo pouzdanih čitalačkih očiju je potrebno, pa se može reći da nema nezavisnog novinarstva bez građanstva, bez civilnog društva.

Neki će odmah požuriti da kažu da kod nas nema nezavisnog novinarstva. Odavno u ovoj zemlji i njenim javnim mnjenjima postoji velika žurba i žar oko toga. Nije ni čudo, jer svaka partijska politika, a pogotovo nacionalistička, mora imati svoje novine i slati svoje vijesti. Novine odavno kod nas čitaju ostrašćeni partijski sljedbenici i revnosni glasači. Klasici u izučavanju nacionalizma su ustanovili da nema pripadanja naciji bez čitalaca dnevnih novina.

To je danas naš svakodnevan uvid na kiosku: Srbi kupuju srpske novine, Bošnjaci bošnjačke, a Hrvati hrvatske. Postoji tu nešto što bi se moglo nazvati nacionalnom gestom na prozorčiću kioska, a koja je već toliko spontana i priroda.

Mogla bi se protumačiti, dok se čuje naziv novina koje želi platiti, kao: ja sam ovaj, ja sam onaj! Ili dajte meni ono što je za mene! Sudeći po takvom kolektivnom legitimisanju naših naroda pred novinskim izborom moglo bi se zaključiti da nema nezavisnog novinarstva ili da su nezavisne novine nikakve novine.

U novinama se danas traži da vam vaši novinari, kao vaši upućeni sunarodnjaci, kažu šta treba da znate o sebi i o drugima. To se od novinara traži prije nego od političara. Možda zato što su dnevne novine u novom dobu nacionalne samosvijesti nacionalna glasila, a ne partijska: samo je troje glavnih dnevnih novina u BiH.

Dakako, njihova zavisnost je partijska, ali u višepartijskom jednonacionalnom okruženju može varirati: i novine kao novine, a i pojedinačni novinari u njima. Dakle, novinari u nacionalnom glasilu možda mogu birati svoju partijsku ovisnost ili pristrasnost, ali ne mogu odustati od svog nacionalnog patriotizma. Kada se radikalno odvoje od svake partijske privrženosti, onda su oni jednonacionalno nezavisni: time se pokazuju kao veći nacionalisti od svih svojih nacionalnih lidera.

A i to treba dopustiti da se u ovakvim novinama stalno dešava. Nisu rijetka razočarenja i kritike koje se tamo upućuju čas jednim čas drugim, a ponekad i svim "svojim političarima". Međutim, takve kritike, koliko god bile oštre, a znaju to i te kako biti, veoma se razlikuju od novinarskog rata protiv političara drugih naroda. Napadi na svoje političare uvijek su, na kraju krajeva, roditeljski sastanci u kojima se raspravlja o dobru svoga naroda.

Zato je lažna ona pritužba nacionalnih lidera, koju svako malo čujemo, da međupartijski sukobi ne dopuštaju da se napravi i slijedi jedinstvena nacionalna politika.

Takvu nacionalnu platformu u kojoj se jasno i dinamično, iz dana u dan, artikuliše nacionalni interes, upravo razvijaju dnevne novine koje njihov narod kupuje. Kada to uvidimo, onda nam je jasno kako se partijska ovisnost takvih novina pred izbore pretvara u ovisnost partija o tim novinama. I još važnije: jasno nam je zašto ta ovisnost nije ono što se u demokratskom ambijentu samo poželjeti može, ovisnost o javnom mnjenju i kritičkom sudu novinara, nego mučna i žalosna ovisnost o uredništvu novina kao svojevrsnoj partiji nad partijama.

Zašto je uredništvo nacionalnog lista opasnije od svake takve partije? Zato što ono vodi najmoćniju nacionalnu politiku, a u načelu nije vezano ni za jednu pojedinu partiju svoga naroda.

To znači da je ono jednako ili čak više uvučeno u politiku od svake partije, a ne podliježe demokratskim procedurama provjere na kojima partije mogu izgubiti ili čak sasvim propasti. To je onda dnevna politika "sive eminencije", iako je potpisuju novinari s punim imenima.

Jer ti novinari u načelu pod svojim tekstom uvijek potpisuju i neki partijski program ili, ako to već nije slučaj, onda predlažu svojim partijama program koji su već morale sačiniti. Šta god da čine, oni su u snažnoj, izrazito nacionalno-političkoj ovisnosti prema svojim partijama, a još više prema svom uredništvu. Kada ste u takvim novinama pročitali komentar koji zastupa radikalno drugačiju političku koncepciju?

Najveći problem ovdašnjeg novinarstva, a to znači politike naprosto, jeste ova politička odgovornost prema uredništvu: jer uredničke koncepcije predstavljaju platforme nacionalnih politika. Nezavisno novinarstvo bi otuda značilo neovisnost o ovim platformama (nazovimo ga sadržinski kriterij procjene), ali i neovisnost o uredništvu (formalni kriterij).

Za takve novine ne bi znali reći jesu li srpske, bošnjačke ili hrvatske, iako bi u njima bilo tekstova za koje bi to sa sigurnošću mogli reći. Još važnije je što najslobodnije političke poglede, komentare i kolumne, u njima ne bi pisali samo ljudi koji rade u tim novinama. I najvažnije, što bi iz broja u broj čitaoci mogli primijetiti sukob njihovih pogleda, te upade pisaca iz različitih političkih okruženja, koji nipošto ne bi bili skandalozni.