Datuma: 24.09.2006
Piše: Sead Fetahagić

Privatna država

Naši ekonomisti koji su stekli magistrate i doktorate u onom bivšem režimu učili su nas odgovornoj ekonomiji, društvenom vlasništvu i centralnom planiranju. Čim su zasvirale trublje novog poretka, naši ekonomisti su se kao suncokreti okrenuli tržištu, propagiraju slobodnu trgovinu i privatno vlasništvo. Naravno da nisu samo ekonomisti suncokreti, mnogi su se naši ljudi preko noći prešaltali na novi, kapitalističi sistem, pa da bi dokazali privrženost novom poretku nekritički ga usvajaju, isto tako kao kad su nekada bez pogovora slijedili misao socijalističkih komesara.

Proteklih godina često sam slušao kako naši naučnici zastupaju stav da treba što prije privatizirati privredu. Kakvi su rezultati takve brzine svima nam je poznato, jer se nismo držali one narodne da sve što je brzo to je i kuso. Ali teško da se možemo opametiti naročito što svjetske sile, preko Svjetske banke i MMF-a, tjeraju nas na privatizaciju kao jedini spasonosni izbor, a koliko smo se spasili, koliko utekli iz siromaštva svima je jasno.

Nema spora da privatno vlasništvo ima velike prednosti, naročito što je postavljeno u nemilosrdnu konkurenciju, pa se tu samo najbolji i najsposobniji održe na površini. Ali je po meni u neku ruku nehumano što su tako mnogi bačeni na vjetrometinu, pa su u vječnom strahu od stečaja, od gubitka posla, od materijalne bijede. Znam privatnike koji grcaju u kreditima i ne vide nikakav izlaz. Ono što hoću da kažem jeste da u svemu treba imati dozu kritičnosti prema onome što nam novo vrijeme donosi. Sasvim je razumljivo da treba naći nove privatne vlasnike u posrnuloj brodskoj Rafineriji ili "Agrokomercu", ali mi nešto nije jasno što bi se privatizovali telekomi kada državi donose sigurnu godišnju pinku!

Veoma je dobro što čovjek može imati svoju privatnu kuću, svoje privatno imanje, svoje privatno mišljenje, svoju privatnu ženu, jer neće valjda imati javnu. Ali šta ćemo kada krene privatizacija u nekim sektorima koji nisu spojivi s vlasništvom jednog lica, kao što je komunalna privreda. U tom smislu su se u Tuzli dobro prešli. Privatni vlasnik telefonske kompanije nije zainteresovan da uspostavi mrežu do nekog udaljenog sela, jer tu nema zarade, a profit  je jedini motiv djelovanja u privatnoj firmi.

Sve ovo naprijed sam mudrovao da bih došao do osnovnog zaključka: toliko se privatizacija raširila da je država postala privatno vlasništvo. Svaki ministar je neprikosnoven u svojoj oblasti, niko mu se ne smije petljati u njegov domet, pa vlada prodajom preduzeća, lovom iz budžeta, angažovanjem onih firmi za gradnju, koji će i njemu nešto ugraditi u džep. Tročlano Predsjedništvo troši pare kao da su pijani bogati nasljednici. S tom razlikom što novac nije iz njihove familije. A onda se pritom još i svađaju, baš kao djeca u školskom dvorištu. I niko nikome ne odgovara, isto onako kao što privatnik nikome ne podnosi račune gdje troši svoj zarađeni novac.

I obrazovanje je privatizirano. Smislili su da u Federaciji BiH školski sistem bude u nadležnosti kantona. Što će reći ministra obrazovanja. I oni postavljaju direktore škola, dekane fakulteta, određuju finansije, svoje ahbabe postavljaju u upravne odbore. To je moć kakvu nemaju ni privatnici u svojim firmama. A gdje je moć tu je i para, a s parama se može izburgijati šta se god hoće. Pa, po ugledu na te ministre, i mnogi direktori u školama i dekani na fakultetima privatizirali su svoje radno mjesto, na svoju ruku određuju školarinu učenicima, ispitne rokove studentima. U RS ministar obrazovanja Anton Kasipović morao je donijeti uredbu da srednje škole ne smiju više od 20 posto upisati vanrednih školaraca. Upitajmo se odakle tolika navala vanrednih učenika? Vjerovatno zato što na brzaka stiču diplome, što kupuju svjedočanstva. Privatizacija je zahvatila i državne škole: plati pa nosi diplomu.

Veoma je dobro što se osnivaju privatne ordinacije, privatni fakulteti. Konkurencija bi trebalo da dovede do kvaliteta. Međutim, doktori iz državnih bolnica ordiniraju privatno, kao što profesori s državnih fakulteta rade na privatnim visokoškolskim ustanovama. E gdje je tu konkurencija? Mogu li sami sebi konkurisati?

Dobro dođe našim političarima što je val privatizacije obuhvatio sve pore našeg društva. Pa se tako i oni osjećaju kao privatni vlasnici opština, kantona, entiteta i države. Tako široko rasprostranjene privatizacije nema nigdje u demokratskom svijetu.