Datuma: 26.09.2006
Piše: Dragan Risojević

Specijalne veze

Republika Srpska i Srbija od juče imaju nove specijalne veze, uprkos sporenjima iz Sarajeva koja su ih pratila. Potpisivanjem ekonomski intoniranog sporazuma zvaničnici s obje strane Drine obećali su da neće ostati mrtvo slovo na papiru, kako se desilo 2001. godine, kad je potpisan prvi, tada još sa živućom SR Jugoslavijom. Nakon smrti državne zajednice Srbije i Crne Gore logično je bilo s pravnog, a još više praktičnog smisla da se sporazumu udahne novi život, ovaj put sa Srbijom, kao državom nasljednicom.

Svi zvaničnici juče su akcenat stavili, prije svih, na ekonomsku stranu sporazuma, koja se posredno manifestovala i kroz otvaranje Komercijalne banke u Banjaluci. Ekonomija, kao temelj buduće saradnje, najbolji je način za uvezivanje Srba s lijeve i desne strane Drine. Sporazum, nesporno, pored ekonomskog, kulturnog i svakog drugog aspekta života ima veliki značaj u očima Srba. To, međutim, ne znači da predstavlja prvi čin tajnog plana za razdruženje Srba iz Bosne, kako se to uporno želi predstaviti. Takve vrste veza između jednog naroda u dvije države imaju specifičnu težinu, ali u njima nema nijednog slova koje bi asociralo na nečiju secesiju niti na tajne aspiracije.

Specijalne veze su garantovane Dejtonom jer je i u ona smutna vremena, kad je pisan Dejtonski ustav, bilo jasno da Srbi i Hrvati moraju imati poseban link sa Srbijom i Hrvatskom. Hrvati su to pravo iskoristili još davno, dok su Srbi prvu priliku, svojim neradom, potrošili u proteklim godinama, pošto sporazum iz 2001. godine nije iskorišten ni s jedan odsto kapaciteta. Nova država i novi odnos prema sporazumu trebalo bi da budu osnovna šansa za vlasti u Banjaluci i Beogradu.

Žalosno je što se u nekoliko godina, koliko je prošlo od prvog potpisivanja sporazuma sa SR Jugoslavijom, ništa u ovoj našoj zemlji nije promijenilo. Otpor s iste strane i opet besmislene smicalice i podmetanja, sve u želji da neko sa strane spriječi potpisivanje sporazuma, ponovo su obilježili intenciju vodeće bošnjačke politike. Ovakvim besmislenim zahtjevima samo su sebi napravili medvjeđu uslugu, a neko bi, možda, rekao - i pokazali svoje pravo lice. Time su, naime, na djelu pokazali kako stoje kad je u pitanju poštovanje prava drugog naroda. Bolje im je, ipak, da previše ne potenciraju ovakva pitanja. Ako ništa, time bi mogli da otvore Pandorinu kutiju sporenja, pošto se neko, na primjer, mogao zapitati otkud želja da se BiH uvuče u Organizaciju zemalja islamske konferencije, što je, s obzirom na prilike u svijetu i vjerske razlike u Bosni, vrlo kontroverzna želja.

Sporazum, jednostavno, ne može da predstavlja nikakvu opasnost za BiH. Uvezivanje može samo da pomogne da krvna slika bh. ekonomije dobije na boji. Ako je strah Tihića i Silajdžića istinski, a ne samo izraz zajedljivosti, onda poslije jučerašnjeg dana i poruka koje su odaslane iz Banjaluke nemaju razloga za bilo kakva strahovanja. Jedina opasnost je da sporazum ostane mrtvo slovo na papiru.