Datuma: 26.09.2006
Piše: Denis Kuljiš

Puki i Jurdana

Nisam vjerovao da će se zbilja dogoditi, ali jest - Puki je izbacio Jurdanu iz novina on the moral grounds, iz moralističkih razloga, zato što je namlatio ženu, pa su došli policajci, Srećka odveli na muriju, strpali ga u buksu i ondje  držali dan i noć i još jedan dan – mora da je bio pijan kao crna zemlja, te agresivan kao mladunče tiranosaura, kad ga je naša bezazlena policija tako dugo držala u ćuzi.

Sve saznajem iz "Nacionala", gdje se i zbiva taj epski sukob moralnih kolosa, a kako oni imaju dobre policijske i obavještajne izvore, te prijatelje u podzemlju, to što su o slučaju napisali, vjerojatno se činjenično slaže sa istinom – ne vjerujem da bi lagali, jer ne vidim novčani motiv.

Aretacija je u svakom slučaju neodoljiv izazov za jednog hrvatskog novinskog književnika koji funkcionira poput džuboksa -  u našoj profesiji,  naime, inspiracija se ne čeka, pa ti još najbolje legne ako te nešto izravno dotiče, kao što mene pogađa ovaj slučaj iako, zapravo, ne znam zašto, osim utoliko što je jedan seksi-fotograf kojeg sam prekvalificirao u urednika, iz novina koje sam stvorio, potjerao kolumnista kojega sam izmislio, ali sve te moje realacije s njima, toliko su stare da za to više nikoga, pa ni mene, nije briga. Ipak mislim da bi Jurdana, koji je dovoljno rječit, od svoga slučaja mogao napraviti literaturu, ako ne Pisan Cantos, a ono autorefleskivnu novinsku prozu o posrnuću i sveopćem moralnom propadanju hrvatskoga društva – ionako uvijek s visoka lamentira o gubitku građanske forme, pa kad bi sad još i sebe uključio te sagledao kao dio cijele tragikomedije, mislim da bi sjajno ispalo - ja bih to čitao, s interesom.

Štoviše, da imam novine, odmah bi mu dao da piše kolumnu Low Life (Na dnu), kakvu je pokojni Jeffrey Barnard objavljivao u engleskom časopisu "Spectator". Pratio je iz tjedna u tjedan vlastiti slučaj mizantropa koji se raspada od alkohola, na kraju dugog života posvećenog klađenju na konjskim trkama, trčanju za ženama i – cugi, u londonskoj legendarnoj birtiji Coach and Horses u Sohou. Teški  gad, bio je veliki novinar i dobar pisac. Inspirirao je i jedan kazališni komad – Jeffrey Barnard is Unwell (najbolji je prijevod – Jeffrey Barnard je u kurcu). Stalno na repertoaru u West Endu, naslovnu ulogu igrao je Peter O Toole, a zbilja nema boljega da odglumi tu zločestu pjanduru…

No, da se Srećka uprizori trebalo bi nekako prenijeti njegovu agramersku pozu i afektirani purgerski idom, koji se nekoć govorio u centru grada, gdje je Jurdana odrastao među lumpovima i malograđanima – tu atmosferu sjajno je ilustrirao Jurdanin susjed Otto Reisinger, u karikaturama o Peri, koje su izlazile u "Vjesniku", dok je "Vjesnik" još bio "Vjesnik". Od zagrebačkih glumaca, ne znam tko bi to mogao ostvariti – trebalo bi vidjeti pridržava li se još tko za šank u Gavelli, a jadni Cigo, Srećkov prijatelj iz mladosti, Slavko Brankov, koji bi bio neloš za tu rolu, preselio se nedavno na Elizejska polja.

Ne tvrdim da je Jurdana genij, i on od svojih uza ne bi mogao poput Oscara Wildea ispjevati Reading Gaol, ili Cantos kao Ezra Pund. No, kad smo bili studenti, posuđivao mi je knjige Pounda i  T. S. Eliota, s kojima je bio fasciniran. Cantos, veliku poemu započetu u Americi – gdje je Banac na svom jejlskom koledžu uspio spasiti originale – Pound je nastavio u Italiji, pošto se ondje priključio talijanskom fašističkom pokretu, a dovršio u vojnom zatvoru – kad su ga zarobili, strpali su ga u željezni kavez improviziran od rešetki koje inžinjerci polažu za avio-piste. Eliotova Pusta zemlja bila nam je glavna stvar i kotirala otprilike kao Creedance Clearwater Revaival. Još mogu napamet navesti sanskrtski refren: Data, dayathvam, damyata, santih, santih, santih…

Zbog toga sam se upisao na indologiju, pa pisao devanagari i prevodio Mahabharatu. Nevjerojatno je kakve su sve fenomenalne ludosti sposobni počiniti mladi ljudi, prije nego u zreloj dobi polude, pa počnu raditi obične gluposti. Ali ovo hoću reći - ako Jurdana i jest propalica, on je intelektualac, pa Jurdaninu kolumnu ne može supstituirati nepismena Pukijeva paskvila, koja svim nesrećama što su nas zadesile, još pridodaje njegovo jedinstveno nepoznavanje ortografije. Možda je Jurdana moralizirao bez moralnog pokrića, ali Puki sad na istom mjestu moralizira bez autorskog, žurnalističkog, a o njegovom moralnom kompleksu, nekoliko riječi čim ga citiram.

Dakle:  "Ne može se drugima popovati, a onda se dovesti u situaciju da vlastita supruga u gluho doba noći zove policiju s optužbom za zlostavljanje. To se ne može opravdati nikakvom egzaltiranošću ili posebnosti trenutka, kako su on i supruga pokušali objasniti tu situaciju u javnosti. Srećko Jurdana, kao i drugi koji kroje hrvatsku političku i društvenu zbilju i nemilosrdno sijeku svaku pojavu anomalije u korijenu, trebaju znati da nisu kao svi ostali građani. Moraju paziti kako voze automobil, koliko i u kakvom društvu popiju pića, na kakva mjesta izlaze, tko su im prijatelji, što o njima misle susjedi, kako se ponašaju na ulici, utakmici ili kazalištu..." (Posebna napomena: Sve gramatičke pogreške koje ne bi napravio ni osmoškolac, stil koji podsjeća na cijepanje drva za zimu u Prigorju, te grandilokventnost i pseudomoralistička egzaltacija u stilskom tumoru unutar moje kolumne, padaju isključivo na dušu predsjedniku Uprave NCL grupe, Ive Pukanića Pukija, koji drži mali, na nemoralan način stečen tabloid u jednom haustoru u zagrebačkoj Staroj vlaškoj ulici).

Dakle, moramo paziti tko su nam prijatelji!? Pa gdje su mu kredibilitet i vjerodostojnost - kako to on nabraja sinonime ne bi li naobrazbom impresionirao krugove u kojima se kreće – ta ne leži li upravo Pukijev prijatelj Hrvoje Petrač mjesecima i godinama u zatvoru, optužen da je kao capo dei tutti capi zagrebačkog podzemlja, oteo sina svom bivšem partneru, vodećem hrvatskom šverceru oružja? Osim što mu je prijatelj, Puki je napisao sto članaka opisujući Hrvoja kao darovitog biznismena s kojim je, bit će, poslovala i famozna NCL grupa.

Na kakva mjesta izlaze, s kim se druže, kako ponašaju – sve to, ako je riječ o Pukiju, moglo bi biti podloga za društveni roman o hrvatskom poniranju, propasti građanskog društva i usponu mentaliteta sirovih skorosteka – a baš ti nesretni Srećko, vae nobis infelicibus, mogao bi o tome napisati roman. Šema je desperaterska ali evo je, ipak.