Datuma: 28.09.2006
Lični stav - Piše: Nebojša Radmanović

Mi moramo biti dio Evrope

Budući da se dostojanstvo ne može propisati i narediti, nego zaslužiti i obezbijediti, smatram da je jedan od najvažnijih zadataka koje Predsjedništvo Bosne i Hercegovine mora realizovati upravo vraćanje ugleda na ovu adresu.

Ma koliko se respekt prema Predsjedništvu podrazumijevao i temeljio na logici stvari i ukupnih odnosa u svakoj državi, pa i ovoj, jasno nam je da kad se pomene ovo tjielo nije prva asocijacija ni ozbiljnost ni principijelnost ni odgovornost ni vizija ni interes građana... Nije, a moralo bi biti.

I biće. Tako, u stvari, doživljavam funkciju člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Mnogo je toga što je bilo, a što ne smije i ne može više biti kad je riječ o Bosni i Hercegovini, kad je riječ o građanima ove zemlje i mandatu koji građani daju. Uvjeren sam, naime, da Bosna i Hercegovina izlazi iz perioda bjanko mandata. Uvijek sam, a sada posebno, mandat doživljavao kao obavezu. U ovom slučaju posebno i naročito akcentirano.

Znam, na to me niko ne treba posebno podsjećati, odakle dolazim i gdje pripadam. Biću i srećan i zadovoljan ako i dvojica mojih budućih kolega u svom portfelju, ali i u svojoj viziji i emocijama dolaze na takav način.

Valjda je prirodno, da bi se odgonetnulo kuda se ide, da se mora znati odakle se došlo. Ja to znam.

Znam i kuda Bosna i Hercegovina jedino, ako nam je svima do dobrobiti građana, može i mora ići. U stvari, mi moramo doći tamo gdje smo već bili. Mi moramo biti dio Evrope. I možemo. Naravno, pitanje je da li to svi hoćemo. Pitanje je, naravno, da li u svojoj viziji imamo put kojim se ide i da li u svom moralnom i etičkom naboju imamo dovoljno odgovornosti da se do kraja posvetimo ovom poslu.

Svakog građanina Bosne i Hercegovine, a izabrane predstavnike više od ostalih mora radovati svaki uspjeh, ma gdje on nastao. Eto, i to je način da idemo naprijed. Da bi to zaista bilo tako Bosna i Hercegovina ne smije i ne može biti nekim svojim građanima majka, a nekim maćeha. Nema ovdje među nama važnih i manje važnih, dragih i manje dragih, odanih i manje odanih. Jednakost građana jeste uslov bez kojeg zaista ne možemo dalje.

Ovoj zemlji nedostaje mnogo čega, ali mi se često čini da nam, u stvari, najviše nedostaje dobre namjere. Lično me raduje, recimo, dinamika i sjajni rezultati na Berzi u Banjaluci, ali me raduje, evo navešću samo taj primjer, briljantan uspjeh filmskog festivala u Sarajevu. I jednim i drugim se mogu ponositi građani Bosne i Hercegovine. Međutim, moram se upitati da li je to sada tako. Znam odgovor kao i vi. Ali, nadam se da znam i budući odgovor, uostalom kao i vi.

Sve dok se i u nastupima zvaničnika umjesto naziva Republika Srpska radije koristi skraćenica RS, teško možemo naprijed. A moramo. Sve dok su iz Predsjedništva najznačanije vijesti nerazumijevanje, međusobno optuživanje, revizorski izvještaji, a najznačaniji posao traganje za putovanjima i to na tri strane svijeta teško je i razmišljati o ugledu među građanima. Ugled se, moram to još jednom reći, stiče.

Uvjeren u skoro splašnjavanje predizborne retorike, nadam se okretanju stvarnim, životnim pitanjima.

Bosna i Hercegovina na temelju Dejtonskog mirovnog ugovora jeste realnost. Razumijem predizborne ekskurzije, ali ozbiljnim i temeljitim pristupom smatram realnost koja uvijek svane nakon izbora.

Lično, imam veliku obavezu i u ime velike stranke, u ime SNSD, a koji me kandidovao. Međutim, imam obavezu prema Republici Srpskoj i brojnim građanima Republike Srpske koji nisu članovi moje stranke, a podržavaju SNSD.

Imam, naravno, i obavezu prema građanima Bosne i Hercegovine. Obavezu prema građanima Bosne i Hercegovine osjećam i smislu da podijelimo neka odlična iskustva i rješenja koja smo u proteklih šest, sedam mjeseci ostvarili u Vladi na čijem je čelu Milorad Dodik. Rado bih ta dobra iskustva podijelio i sa drugima. Zašto ne. Dakle, Bosna i Hercegovina može naprijed, a rekao bih i mora. Međutim, ne može i sa mnom neće, neko biti preči i važniji, a neko potcijenjen. U zajedničkoj kući neće biti onih koji su domaćini i nekih drugih po ćoškovima.

Istorija Bosne i Hercegovine podsjeća da smo i takvih perioda, ali i takvih pokušaja imali. Znamo, naravno i kako su se, tragično po sve nas završavali.

Uvjeren sam da put za napredak Bosne i Hercegovine i Republike Srpske i Federacije Bosne i Hercegovine kao njenih sastavnih dijelova nije teško naći vodi li nas dobra namjera.

Pitajmo, ustalom, mlade. Njima ćemo ostaviti ovu zemlju. Ja o tome razgovaram sa svojom djecom.

Vjerujte ima se šta čuti.