Datuma: 29.09.2006
Ugo Vlaisavljević

Piti zajedno u suživotu

Još možda ne treba posebno uvjeravati većinu ljudi u Bosni i Hercegovini u to da je opstanak ove države, prije svega, vezan uz neophodnost da to bude zajednica tri ravnopravna naroda. Pa ipak je takvo gledanje postalo upitno kao nikad prije.

Od političara se o tome može sve manje čuti. U vrućoj predizbornoj kampanji jedva da se spominjala potreba osiguranja ravnopravnosti "konstitutivnih naroda", a pogotovo ne traženje uspješne formule njihovog jednakopravnog položaja. I takvom prećutkivanju više se niko i ne čudi. Uostalom, političari bi o tome govorili da to od njih narod traži.

Griješim, ima političara koji su u predizbornim debatama i te kako insistirali na ravnopravnosti naroda. Previđam ovo njihovo važno nastojanje jer praktično nisu imali sagovornika u tome: pričali su u gluhe uši. To su čelnici hrvatskih stranaka iz Federacije. Zapravo, nije bilo njihovog važnijeg istupa, a da nisu ukazivali na važnost ostvarenja principa jednakopravnosti naroda. To što nisu nalazili odjeka kod političara iz drugih stranaka, pogotovo onih koje u značajnoj mjeri predstavljaju druga dva naroda, sugeriše da je problem ravnopravnosti samo njihov problem. Tako se potreba za raspravom o možda najvažnijem političkom pitanju pretvorila u vapaj o neravnopravnosti jednog naroda. Međutim, najvažnija stvar je pri tom utvrđena: to će biti osnovni dio platforme hrvatskih stranaka u novom političkom sazivu. Ravnopravnost naroda će biti glavni ulog političke borbe u pravno-političkim institucijama nakon izbora.

Na šta nam ukazuje ovaj poziv bez odjeka? Na to da je pitanje političke ravnopravnosti naroda postalo pitanje izjednačavanja u ravnopravnosti za jedan narod u neravnopravnom položaju. Ako je to danas postalo prije svega hrvatsko pitanje, onda to znači da je jučerašnji glavni politički problem ove zemlje postao problem položaja "manjine". Zašto? Ne samo zato što je riječ o malobrojnom narodu koji demografski nikako nije ravnopravan s druga dva nego zato što svoju neravnopravnost iskušava kao položaj manjine i to čak "nepriznate manjine". Uz to, činjenica da bošnjački i srpski političari mogu ostati prilično uzdržani povodom pitanja ravnopravnosti naroda, ako ga ne i ignorisati, ukazuje na to da se oni ponašaju kao "većine". Takav svoj položaj još više potvrđuju kada nisu uzdržani po tom pitanju jer ga onda žustro postavljaju povodom svoje "manjine" u drugom entitetu.

Nije li pitanje ravnopravnosti naroda, do juče pitanje svih političkih pitanja, koje pretpostavlja formulu opstanka zajedničke države, gotovo neprimjetno postalo pitanje položaja manjina? Prije svega jednog malobrojnijeg naroda i onih sve malobrojnijih koji su ostali tamo, kod onih drugih. U javnom mnjenju je gotovo utihnuo svaki govor o suživotu. Kao da to nikad i nije bio neki problem. Mnogi su primijetili kako se predizborno rivalstvo stranaka ponovo pretvorilo u svoj najgori oblik politike međunacionalnog sukobljavanja, da je dobilo gotovo iste crte kakve je imalo u političkim i javnim forumima neposredno pred rat. Ali s jednom velikom razlikom koju jedva da više iko primjećuje: tada se puno govorilo o suživotu! Možda zato što je to tada bio interes "većinâ", kao pitanje o ravnopravnosti, a danas je to postalo pitanje neravnopravnosti ili spasa od dominacije većina.

Koliko je u graji nacionalnih stranaka sve ostalo isto kao prije, osim zanimanja za suživot, krajnje dojmljivo je pokazao jedan usamljeni političar, Muhamed Čengić, kandidat za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH. On je jedini koji to pitanje nije ponovo postavio kao pitanje neravnopravnosti svog naroda, ali se u međuvremenu već odrekao svoje kandidature. Pojavljujući se u predizbornoj trci kao oživljeni lik s požutjele fotografije, kao jedini najviši političar iz "stare garde", on nas je svojim arhaičnim narodskim govorom podsjetio na najvažniju stvar: kako biti zajedno. Ne kako ostvariti svoj nacionalni interes usprkos drugima nego zajedno s drugima voditi državnu politiku. Koliko je tu za prosječnog glasača moglo biti naivnosti, pogotovo kada se poredi s drugim sasvim "realističnim" političarima, u njegovom govoru o svojoj spremnosti da popije kafu s drugim članovima Predsjedništva, da se s njima o svemu dogovori, pa da se sjedne i napokon s punim uvažavanjem vidi šta ko hoće, koliko mu treba i šta se uopšte može zajednički prihvatiti. Posebno je bilo dirljivo njegovo iskazivanje volje da ode i u Banjaluku i u Zapadni Mostar, u Zagreb i Beograd - i da i tamo popije kafu i sve dogovori. Trebalo bi se upitati sa smrtnom ozbiljnošću zašto je takvo iskazivanje spremnosti na dogovor koji je nešto daleko više od pregovaračke politike koju godinama posmatramo, a podrazumijeva tradiciju gostoprimstva i uviđavnosti ljudi upućenih jedne na druge, postao gotovo smiješan.

Možda, prije svega, zato što je sve glavne moduse zajedničkog života ovdašnjih naroda sada u sebe upila državna politika međunacionalnih odnosa. Sada domaći političari vode vanjsku politiku jedni s drugima. To se tako dobro moglo vidjeti u njihovim predizbornim okršajima: posvuda sve sami ministri vanjskih poslova! Čengić me u svom posljednjem nastupu podsjetio na riječi prijatelja koji mi je nedavno skrenuo pažnju na nešto što sam odavno bio sklon da previdim: članovi Predsjedništva ne predstavljaju nikakvu zajednicu, nikada ne izlaze u narod zajedno, nikada se ne sastaju mimo dnevnog reda i naloženih obaveza. Nikada još nisu popili onu kafu o kojoj govori ovaj političar iz "prošlog suživota".

Današnju političku situaciju bi možda najbolje odrazila slika Predsjedništva kao kuće u kojoj se pije crni napitak s tri nacionalna imena. Nepovjerenje je u toj kući toliko da su za istim stolom, gledajući s mjesta svakog od trojice ukućana, jedan domaćin i dva uljeza. Rješenje nije da se oni izbace, jer bi onda virili kroz prozor. Najgore je to što oni nisu pravi uljezi, stranci, jer onda bi se moglo nadati njihovom odlasku, pa tako im i malo gostoprimstva prirediti: ljudski s njima kafu popiti.