Datuma: 01.10.2006
Piše: Sead Fetahagić

Mučenje građana

U ovom predizbornom vremenu naslušali smo se govorancija, raznih ideja i mnogo obećanja.

Neću da pominjem koliko je bilo u istupima tih naših političara i politikanata gluposti, a svakako je nedostajalo konkretnih prijedloga koji bi pomogli u teškim egzistencijalnim situacijama. Na svim stranama bilo je u raznim varijantama ponavljanje one poznate rečenice Slobodana Miloševića: "Niko ne smije da vas bije". A, ipak, niko svom narodu nije rekao: niko ne smije da vas muči! A niko i ne govori kako su građani ove zemlje mučeni i maltretirani.

Kada čovjek krene u rješavanje nekih svojih problema, a za koje su potrebne potvrde, dozvole, uvjerenje, rješenja, naiđe na jedan neprobojni zid. Dočekaju ih činovnici iza šaltera, službenici iza stolova nakrcanih papirima s odbojnim pogledom i namrštenog lica. Posjetilac je unaprijed spreman da mu onaj saspe u lice svu svoju gorčinu zato što mora primati stranke, što mora slušati jadikovke. Malo je onih koji s kulturnim ophođenjem kazuju da su tu upravo radi stranaka, da im pomognu, da im se nađu pri ruci. Ponegdje u nekim opštinskim službama organizovan je posao tako da posjetioci što manje čekaju, da im zaposlenici sa strpljenjem objasne gdje treba i šta treba da čine kako bi dobili odgovarajući papir. Uglavnom se naši građani susreću s mrzovoljnim birokratama.

To bi još i bilo u redu, i onaj činovnik je živi stvor, možda mu je neko u porodici bolestan, možda ga žena vara, a svakako je u minusu s novcem. Međutim, ono što najviše našeg građanina nervira jesu zahtjevi za nekim potvrdama i papirima koji su potpuno suludi, van pameti, apsurdni, a na kojima naša birokratija insistira. I pored toga što je rečeno da će lična karta zamijeniti neke dokumente, jer se u CIPS-u, centralnom mjestu nalaze sakupljeni bitni podaci, to se nije desilo. Ponovo vam za najmanju sitnicu traže rodni list, ali da nije stariji od šest mjeseci. Jedna moja prijateljica ganjala je neka prava i pravdu, pa su joj tražili za umrlog muža umrli list, ali da nije stariji od pola godine. Ona ih je pitala: može li se u međuvremenu stanje promijeniti, pa moj muž ustati iz mrtvih? Valjda bi trebalo da taj papir važi zastalno!

Poslije 14 godina izbivanja po raznim iznajmljenim stanovima, moj prijeratni stan je obnovljen nakon što je 1992. ta zgrada od dvadeset spratova zapaljena. Preskočiću sve jadikovke oko obnove zgrade i stana, pa je došlo vrijeme da ga otkupim. Moja žena je krenula u prikupljanje papira (valjda sam se i oženio da se supruga nadurava po kancelarijama). Došla je iz stambenog preduzeća gdje su joj rekli da mi ne možemo otkupiti svoj stan, jer imamo još jedan na Breki, na toj i toj adresi. Otišao sam u Stambeno sa rješenjem da je pomenuti stan na Breki vlasništvo mog brata, u kojem stanuje nekoliko desetina godina i koji je prije dosta vremena otkupio. Svejedno, vjeruju u svoj zapis. Birokrata vjeruje svojoj greški, a ne vjeruje tuđoj istini. Bilo je dugog naduravanja dok činovnik nije prihvatio moje pismeno obrazloženje.

Moja dobra prijateljica glumica Kaća Dorić prije koju godinu otišla je u penziju. Znam da je ova vrsna glumica poslije diplomiranja na beogradskoj Pozorišnoj akademiji prvo zaposlenje imala u sarajevskom Narodnom pozorištu. I tu je provela cijeli svoj radni i glumački vijek. Da bi regulisala penziju birokrata joj je tražio potvrdu da nije radila u Vojvodini. Valjda je vidio u dokumentima da je Kaća tamo rođena. Otišla je u Novi Sad i tražila u određenoj instituciji potvrdu da nije bila zaposlena u Vojvodini. Tamo su se čudom čudili, nikada im neko nije tako nešto tražio.

Pa su joj nešto našarali. Zar to nije najobičnije mučenje jedne građanke, uz to poznate dramske umjetnice? Neću da vjerujem da u ovome ima nacionalizma.

PEN centar BiH je kao svaka institucija iz kulture siromašna ustanova. Obratili su se Gradskoj upravi da im finansijski pomogne u putovanjima po dva člana na regionalne konferencije PEN centra u Ohrid i Beograd. Dobili su odgovor koji govori koliko u toj Gradskoj upravi ima budala. Tražili su dodatno za put te četvorice pisaca "plan aktivnosti sa naznačenom konstrukcijom finansiranja". Zatim "dokaz da su obezbijeđeni tehnički uslovi za realizaciju planiranih aktivnosti (pismena izjava odgovornog lica)". Idioti traže da se garantuju "tehnički uslovi", što znači da će autobus, voz ili avion biti ispravni! Ima ovdje još birokratskih kretenizama, koje je po ovlaštenju gradonačelnice potpisao Ramiz Kadić.

Znam da birokratija vlada svijetom, pa je zato Kafkin "Proces" popularan, gdje je Jozef K. krivac bez krivice. A može li se u nas bar malo umanjiti mučenje i maltretiranje građana?