Datuma: 03.10.2006
Piše: Denis Kuljiš

Izbori u Bosni

U Bosni su održani izbori - dogodile su se kataklizmičke promjene. Milorad Dodik postao je bog i batina u Republici Srpskoj. U Sarajevu, Haris Silajdžić samlio protivnike - bio je to izborni džihad-lendslajd.

Među Hercegovcima - totalni kaos, nitko se nije uspio konsolidirati. No, u Hrvatskoj sve će to ionako ljude ostaviti hladnima. Oni misle da je odmak od Bosne mjera hrvatske - ne znam, evropeizacije, tranzicije iz tuđmanizma u suvremenost, skok iz 19. u 21. stoljeće, što u nekom smislu i jest, kao normalizacija, jer i to je bolje od onoga što je do jučer bilo, dok je vladalo čisto ludilo.

Nisi bio siguran da je prošlost ostala iza tebe, živio si kako se i danas živi u Srbiji: liježeš s Mladićem, ustaješ s Mladićem. Kao u hororu, sve ti je bilo čudno, vrata škripe, a jebe te neka avet. Bolje je sve izbaciti iz glave, nego uranjati u depru.

Amnezija, daj amneziju, ako nema ništa drugo ili, što reče ona bakica - kako li se zvaše Nijemac koji nam sve sakriva po stanu? Alzheimer, bako, Alzheimer.

Trajna slika Beograda utisnuta u moju svijest je - musavo, oblačno rano jutro na Novom Beogradu, početak dana bez "Dobar dan, Beograde", zornica genijalnog srpskog "pesnika za decu i odrasle", Duška Radovića. Tisuće ljudi sad se dižu ljuti, nesretni, klimavim liftom spuštaju u prizemlje pa verglaju "stojadine" koji promuklo krkljaju i ne mogu se upaliti.

Novi Beograd odjekuje hropcem motora na kraju radnog vijeka - što me podsjeća na priču neusporedivog autora SF-a, Stanislawa Lema (autor "Solarisa") koji opisuje invaziju aliena u primitivno poljsko selo. Sa sobom su doveli biotehnološkog robota, etnologa koji klasificira galaktičke kulture - sjajno se zove: aldovrag.

Čim je čuo i analizirao zvuk ruskog kamiona na seoskoj cesti, aldovrag je terestrijalnu civilizaciju okarakterizirao kao društvo koje se sadistički iživljava na mehaničkim agregatima. Nije ni puno fulao...

No, mislim da je kraj srpske nevolje nadomak, jer se sprema finalna politička kriza: Koštunica je uvidio da nema leba, pa za studeni zakazao ustavnu konferenciju, te za prosinac izbore - neka netko drugi izlazi na kraj s Kosovom i Carlom del Ponte. Ide nova runda, u znaku karizmatičnog predsjednika Borisa Tadića, šefa nekoć Đinđićeve, no frizirane, nabrijane Demokratske stranke.

Ali, koga je u Hrvatskoj briga za sve to i za srpske izbore? A regija je ipak čvrsto vezana u politički paket, makar tko što priča radi političke demagogije. To je, naime, ekonomski paket, znači - politički, jer je jedina politika danas - ekonomija. Kako i zašto smo svezani - dođavola, pustimo sad to, no ono što mi se ipak čini nevjerojatno jest da nitko ne haje za prijelomne događaje u gradu od nekoliko stotina tisuća stanovnika, udaljenom samo sto i osamdeset kilometara, koji se još velikom brzinom približava Zagrebu - upravo buše tunel kako bi svoj novi autoput spojili na hrvatski, preko novog mosta na Savi koji će se, kao pozitivan simbol, izgraditi kod Jasenovca. I onda fiju-fiju, eto te ovamo iz Banjaluke za sat vremena. Milorad Dodik imao je prije rata u Zagrebu tvornicu namještaja. On dosta bijesno vozi, pa kad dolazi, a često dođe, zapiči, tako, za sat i petnaest... On je tip kojem se žuri u Europu, a najbliže mu je preko Zagreba. No, bojim se da, došavši u Zagreb, još nikamo nije stigao, jer tu ga, kao, nitko ne treba, pošto ne postoje široke vizije, a umjesto vlakova visoke tehnologije, vozi niskopodni tramvaj. Ljudi su se umorili od nerealnih ideja, pa nemaju volje ni za realne. U tom uznapredovalom stanju tranzicijskog stupora najviše nervira da je svijest o bliskoj i dalekoj okolini potpuno isključena - no ne samo kad je riječ o politici. Moj pokojni prijatelj Vladimir Cvitan gotovo je svakog tjedna putovao - još u socijalizmu, "peglicom" - na predstave u bečku Operu. Od svoje male novinarske plaće urednika "Starta" - oko sto eura - morao je skuckati za smoking. Sjećam se kako je lomio glavu gdje će naći prave lakaste cipele koje idu uz tu pingvinsku odoru. Hrvati su, zapravo, kozmopoliti - to mi je kod njih najbolje. Ispred kina "Europa" susreo sam našeg starog pedijatra koji je, za vrijeme Drugog svjetskog rata, s djedom moje žene ležao u zatvoru u Trstu. Poslije je bio dječji liječnik etiopskog cara. Spomenuo je kako se neudobno letjelo iz Beograda u Adis Abebu avionom u koji bi na sredinu putničke kabine, skinuvši sjedala, ukrcali sanduke s oružjem. Adis Abeba bila je naše predgrađe. Pokojni Augustinčić pričao mi je kako su on i Kršinić caru izvukli lijepe pare za konjički spomenik njegova tate rasa Makonena, koji uopće nije bio naročito zahtjevan - napravio mu je, naprosto, Tomislava, ali s kopljem u ruci. Prosto kao pasulj, odličan biznis.