Piše: Miroslav Mikeš

Najveća je vlast - vladati sobom

Stari, dobri, Seneka je tvorac izuzetne izreke, koja bi trebala biti princip za čovjeka, kao pojedinca u porodici, poslu i u svakom drugom socijalnom okruženju. U politici posebno, znati vladati sobom je zaista najveća vlast. Muri Seneka je, istini za volju živio u strom Rimu, a koga ta civilizacija danas, ovdje zanima.

Mnogi misle da je najveća vlast vladati drugima, varaju se gorko. U raznim krugovima provlače se i povlače teze o nužnosti promjene Ustava BiH, koja izmjena će nas na zlatnim kočijama ukrašenim dragim kamenjem, bez problema u bolji život i ljepši svijet ponijeti.

Hoće li promjena Ustava sama po sebi riješiti nezaposlenost, siromaštvo, korupciju, organizovani kriminal, donijeti dobre bolnice i škole, autoputeve, otkloniti iracionalne nacionalne netrpeljivosti, šovinizam i primitivizam - neće.

Da li je pravo na pokretanje inicijative legalno i legitimno, jeste. Da li se na takve ideje i njihove autore ljutiti smijemo, samo zato što drugačije misle, i to bez argumenata, nacionalno, politički i personalno ih dezavuisati i diskreditovati, nikako.

Da li ljudi koji žive u jednoj državi posjeduju pravo da izražavaju svoje mišljenje i da li je moguće sa različitih premisa iznositi teze, a donijeti saglasno zaključak, koji je u interesu većine, moramo, jer je to demokratski i progresivno.

Sa druge strane da li jedna strana ima monopol na pamet, istinu i kreiranje državnopravnog ustrojstva kako je samo po njenom ukusu i stavu, nikako, jer to je rigidni totalitarni stav, koji iritira druge državljane, konstitutivne i nekonstitutivne.

Nije nužno, ali sa pravnog apsekta neki segmenti Ustava bi možda trebali biti promijenjeni, ali samo i isključivo, ukoliko se sva tri naroda o tome slože. Koji bi argumenti bili za, a koji protiv takve zamisli.

U prilog teze o promjeni bilo bi da je Ustav BiH, ipak aneks (dodatak) mirovnog sporazuma, a radi se o najvišem pravnom i političkom aktu svake države. On nije donesen u uobičajenoj ustavotvornoj proceduri od zakonodavnog organa Bosne i Hercegovine.

Potpisali su ga jedna osoba koja je optužena pred Haškim tribunalom, a protiv dvije se pred istim sudom vodila istraga. Da li je Ustav dogma, da li on treba biti u povratnom odnosu sa realnim životom, promjenama društveno-političkog, ekonomskog i socijalnog života.

Da li je tačno da su raznim odlukama uspostavljeni u realitetu sud, tužilaštvo, SIPA, ministarstava odbrane, pravde i bezbjednosti, poreske službe i carine, dijametralno drugačija organizacija nego što je to Ustavom BiH predviđena, tačno je.

Da li je moralno predati i prodati mnogo šta entitetskog na nivo države, a praviti izdajnike od onih koji pokušavaju njihova djela i još više nedjela uvrstiti u pravne norme kako bi dalja erozija bila prije kraja zaustavljena. Trebaju li strani državljani biti sudije Ustavnog suda BiH, sudije Suda BiH, tužioci BiH?

Razlozi protiv promjene Ustava su političke prirode da se ne otvori pandorina kutija i da zasutavljeni šovinizmi, frustracije, u ratu neostvareni interesi, nezajažljivi apetiti na površinu ne isplivaju. To sve ponovo bi moglo dovesti do krvoliptanja, razaranja i izbjeglištva.

Stoga za bilo kakvu promjenu Ustava neophodna je potpuna saglasnost sva tri naroda, dejtonska entitetska struktura mora opstati, sa mogućim dogovorom u vezi s promjenama obje entitetske teritorijalne organizacije i lokalne samouprave.

Konačno, treba početi otvoreno razmišljati i razgovarati, niko nema ekskluzivno pravo na Bosnu i Hercegovinu, ona mora biti komotna za sve narode i građane.

Za tako nešto, evidentno je da postoji potreba za što veće učešće mladih ljudi, neopterećenih prošlošću na koju malo ko može biti ponosan, mladi koji će da grade svoju budućnost u drugim konotacijama.

Ustav tu može da pomogne, ali bez promjene mentaliteta i načina razmišljanja ni Ustav neće pomoći. Što bi kazao Branko Ćopić: "Znam ja nas, j... ti nas."