Piše: Anton Kasipović

Decenija za procenat

O tvrdokornosti SDS-a i uvjerljivosti potpuno iracionalnih elemenata kojima se održavao na vlast možda najbolje govori činjenica da je Milorad Dodik personalno morao utrošiti više od decenije, a SNSD nešto manje od decenije za jedan posto više glasova nego ova nacionalna stranka u Bosni i Hercegovini.

Naime, na lokalnim izborima u Republici Srpskoj prednost SNSD-a od 2.801 glasa je doslovno rezultat višegodišnjeg rada, ali i ukupnih procesa, jer ne treba smetnuti s uma činjenicu da je startna zastavica u ovoj trci podignuta onda kad su samo stranke sa nacionalnom aromom krčkale bosanskohercegovački lonac.

Doslovno, ma koliko nam to sada izgledalo daleko, izbori su bivali popis po nacionalnoj pripadnosti. U međuvremenu su neki Bošnjaci (i ostali, naravno) počinjali razumijevati da postoji i SDP, Srbi da postoji SNSD i doslovno poneki Hrvat da postoji i NHI.

Dakako da su nacionalne stranke u saradnji i sa nekim međunarodnim krugovima inicirale i produkovale i filijale oličene u PDP-u, Stranci za BiH, kao i u pravašima i ostalim kopijama prilično vjernim originalu koje su se nudile Hrvatima.

Nakon filijala u cijeloj toj mreži istorijsko-povijesnih laži ukazala se potreba i za ekspoziturama, pa su uoči ovih izbora nastajale i nove partije ili su reanimirane neke koje su poput SPAS-a pokušale formirati blok prije svega usmjeren na to da otrese prašinu sa svojih nekadašnjih vedeta.

Osim perioda koji se i sada prepoznaje po kvalitetnijem i optimističnijem životu u Republici Srpskoj, a vremenski se poklapa sa mandatom Milorada Dodika na mjestu premijera, sve ostalo je rat i zlo i političko-gimnastička špaga od nepriznavanja svijeta, odmahivanja glavom čak i na donacije, pa do popustljivosti u kojoj je savim dovoljan lični strah za funkciju na kojoj se zateklo.

Stotine hiljada života utrošili su nacionalisti u svoje pozicioniranja unutar prostora koji pokušava biti država unutar Bosne i Hercegovine. Ni krvavi saldo koji je ostao iza onih koji su potpomognuti saučesnicima iz najbližeg komšiluka, ali i iz svijeta ostavili iza sebe nije im ni ovog puta bio nepremostiva prepreka u nuđenju budućnosti.

Naravno, i u ovim strankama ima novih ljudi i novih imena, ali je neupitna činjenica da su se godinama ponosili onim što je uvijek rezultat ratova, a što je u bosanskohercegovačkom ludilu svakako bilo toliko strašno da je teško naći simetralu i u istoriji i u povijesti.

SNSD i Milorad Dodik su po drugi put u prilici da bitno utiču na zbivanja u Republici Srpskoj, a na temelju ostvarenog rezultata sasvim prirodno i da se bolje čuju i u Bosni i Hercegovini.

I Dodik, kao i lideri SNSD-a, kao politička snaga su i jači i iskusniji od situacije kada su na koncu prošlog vijeka pokušavali pokazati drugo lice ovih krajeva. Neki od poteza koji su došli uoči samih izbora pokazuju da SNSD ne stoji zaljubljeno pred ogledalom ne skidajući sa lica smiješak i očekujući da ogledalce odgovori.

Za razliku od SDS-a kojem stranci kroje stranačka rukovodstva, SNSD se očigledno odlučuje da sam razabere ko je ko i šta je šta. PDP, kao i obično, stoji po strani i vreba, vođen neupitnim talentom za otkrivanje vlasti. Upravo zbog toga je PDP u glasačkim kutijama umjesto slatkiša napipao šibu.

U pobjedi SNSD-a ima i jedna, uslovno govoreći, geografska potvrda procesa koji su u toku. Žuta majica koju je odjednuo SNSD u etapi Trebinje definitvno ruši tezu o dijeljenju na atare, proizvodnji straha i fobije od grada do grada, ali i detronizira do juče neuputne knezove u nahijama koji su i vedrili i oblačili bogateći se jednakom brzinom kojom je siromašio narod.

Ubjedljivost banjolučke pobjede SNSD-a i njihovog kandidata za gradonačelnika Dragoljuba Davidovića je možda i tačka na rečenici odgovora za pitanje, zbog čega se toliko opiralo ideji o vanrednim, pa prijevremenim opštim izborima.

Malo državne matematike primijenjene na lokalne mjere jasno pokazuje da su odbijenjem ideje o opštim izborima neke fotelje ostale popunjene onima koji su i poraženi i nerijetko potučeni drugog oktobra.

U svemu tome trebalo je proći i priče o cvijeću Mladena Ivanića u kojma je više bilo Milorada Dodika nego Josipa Broza u narodnim rimama o Titu, drugaricama i drugovima. Trebalo je, naravno, imati odgovor i na pokušaj atomiziranja SNSD-a, što je dijelu SDS-a bio preči posao nego sopstvena stranka. Trebalo je, naravno, imati odgovor i na pitanje prodaje mercedesa u kojem se posla autodilera, ali samo za tu priliku, uhvatio Mladen Ivanić.

Glasovima koje je osvojio, SNSD se izložio novim izazovima. Očigledno je da je uz Lagumdžijin SDP ova stranka i nosilac i čuvar ideje socijaldemokratije u BiH.

Delikatnost ove uloge je posve jasna ako se zna da će je osporavati, ako ničim, a ono podrškom nacionalistima i visoki predstavnika, ali i niz vjerskih velikodostojnika koji su i u lokalnim izborima prihvatili nevjerovatnu ulogu političkih komesara pojedinih stranaka.

Međutim, SNSD-u veća opasnost prijeti od podrazumijevanja ekspresno dobrih rezultata i u opštinama u kojima je ukradeno sve osim opštinske zgrade.

Druga opasnost dolazi od onih koji se ovih dana prisjećaju da su oduvijek bili uz ovu političku opciju, a da su aktivnim članstvom u drugim strankama samo zavaravali protivnika.

I napokon, treća opasnost jeste to što se po bosanskohercegovačku pamet i dalje odlazi u Beograd ili u Zagreb ili ona otuda stiže brzom poštom.

Pobjeda uvijek obavezuje. Tačno je i da je rekord teže odbraniti nego ga osvojiti. Sve to govori da je pred SNSD-om veoma mnogo posla da bi zaista bilo dobro za sve.

Jedina olakšavajuća okolnost je da je onaj period potkraj prošlog vijeka i tadašnje Vlade RS kojoj je na čelu bio Milorad Dodik u Zagrebu stolovao Tuđman, u Beogradu Milošević, a Bosnom i Hercegovinom iz Sarajeva dominirao Izetbegović. Tad je Bosni u Bosni bilo tijesno.

Krajnje je vrijeme da BiH prestane biti zemlja iz vica i (samo) zemlja Huse i Hase, priglupih i neukih bez kojih ne ide nijedan domjenak ili gozba. Ima, jasnije je nego ikad, i onih koje će u svijetu i pitati i čuti oni koji odlučuju u zapadnom i svakom drugom Balkanu.

Uslov da svi mi opisani i nepopisani, raseljeni i povratnici, izbjeglice i domicilni više ne budemo kusur na dnu zagrebačko-beogradskog džepa je da sa scene odu oni koji su prihvatili takvu ulogu u ime ove zemlje.