Datuma: 05.10.2006
Piše: Mirjana Kusmuk

Nisu svi isti

U Republici Srpskoj poslije 15 godina neprikosnovene vladavine srušena je Srpska demokratska stranka, čime su stvorene predispozicije za razvoj demokratskog društva. Upravo ta činjenica najvažniji je zaključak koji se može izvući nakon prebrojavanja glasačkih listića. U Republici Srpskoj 1. oktobra dogodilo se ono što se u Srbiji desilo na današnji dan 5. oktobra, šest godina ranije.

Narod je glasao za promjene, a sa političke scene otišli su gospodari rata, kriminala, laži, obmana. Tu činjenicu rijetki analitičari političkih kretanja u ovoj zemlju su spremni da priznaju, a u svim dosadašnjim analizama izbora provlače dvije naopake teze. Prva se bavi predizbornom retorikom, a druga kaže da su pobjedom Harisa Silajdžića i SNSD-a sa vlasti otišli nacionalisti.

Kada je prva teza u pitanju prevladavajuća argumentacija za nju jeste ono što su lideri Stranke za BiH i SNSD-a govorili u predizbornoj kampanji. Na toj tezi gradi se priča o Miloradu Dodiku kao ekstremisti i nacionalisti, nastavljaču politike Radovana Karadžića i slično. Na taj način predizborna retorika (u trajanju od 30 dana) želi se prikazati kao suština njegovog političkog bića i opredjeljenja.

Cilj provlačenja ovakve teze jasan je još od vremena kada su komunisti uveli nacionalni ključ kao sistem na kojem počiva ravnopravnost, ključ koji se primjenjuje uvijek i svuda, pa tako i u ravnoteži odgovornosti, u ravnoteži zla i u ravnoteži dobra.

Upravo zato, ali i zbog činjenice da je sama teza izvučena iz konteksta političkih kretanja, ona i jeste neozbiljna, neutemeljena i samim time lako oboriva. Jedini smisao ovog "analitičkog stava" jeste zadovoljiti sintagmu "svi su isti" ili onu "svi oni su isti". Sličan način degradacije jedne političke ličnosti zabilježen je ne tako davno, u podjednako isfrustriranoj rečenici "Zoran Đinđić je jeo vola na Palama", što je bio osnovni argument za tezu po kojoj su "svi oni isti".

Svaki ozbiljan analitičar političkih kretanja zna da je za ocjenu političkog stava jedne ličnosti potrebno sagledati njen politički program i njen politički bekgraund. Upravo time ne bave se zastupnici ni ove, ali ni druge teze u kojoj tvrde da su u cijeloj BiH pobijedile stranke koje nisu nacionalističke - SNSD i Stranka za BiH.

Stranku za BiH i njenog lidera zastupnici ove teze predstavljaju kao snage koje su pobijedile nacionalističku SDA, što je za svakog onog čije sjećanje je duže od dva dana smijurija. Svakome onome ko pamti duže od dva dana poznato je da je Haris Silajdžić bio funkcioner SDA koja ga je promovisala u ratnog premijera i ministra inostranih poslova. Poznato je i to da je Haris napustio ovu stranku kao njena tvrđa frakcija i osnovao vlastitu, koja se danas pere i koju peru od političkog bekgraunda njenog lidera. Upravo zato i jeste nemoguća koalicija SDA i SBiH, jer bi se radilo o incestu.

Za razliku od Harisa Silajdžića, Milorad Dodik nikada nije bio član SDS-a, SNSD nije nastao kao SDS-ova frakcija, niti je SDS ikada progurala Milorada Dodika na bilo koju funkciju. Jedino što su mu od sveg srca poklonili bila je optužnica i dugačak sudski proces, što ga je do kraja motivisalo na pobjedu i ozbiljan opozicioni politički rad.

Dodikovo političko opredjeljenje možda najbolje ilustruje jedna izjava (naravno za one čije je sjećanje duže od dva dana) i to ona koju je 2002. dao Sejfudin Tokić, a koja glasi:

"Mile Dodik je jedini političar koji je bio opozicija Radovanu Karadžiću i Srpskoj demokratskoj stranci još u periodu rata u BiH. On je jedini političar koji je dosljedno imao vrlo jasnu političku distancu spram politike Karadžića i SDS-a, kontinuirano do današnjeg dana. U tom kontekstu, smatram da je za budućnost BiH, kao države tri ravnopravna naroda, Dodik najprihvatljiviji političar čija stranka ima sjedište u Republici Srpskoj".

Za to je glasala Republika Srpska, osiromašena, uništena i izvarana. Republika Srpska je glasala protiv onih koji su odgovorni za to stanje. Federacija, nažalost, nije i to jeste razlog za brigu. Građani Federacije isto toliko osiromašeni, uništeni i izvarani, dali su glas onima koji ih 15 godina uništavaju, varaju, potkradaju. I za svakoga onoga ko želi dobro ovoj zemlji to je nešto zbog čega ne treba da bude srećan. To je razlog za brigu više. Razlog za radost više je ono što se dogodilo u Republici Srpskoj i ne priznati taj uspjeh jednog dijela BiH, ne pozdraviti ga, znak je teške bolesti. Ta bolest zove se mržnja, na nesreću svih nas.