Piše: Pero Simić

Grobari naše budućnosti

Ako mislite da Radovan Karadžić, najortodoksniji predstavnik političkog avanturizma na ovim prostorima, misli na vas, na Republiku Srpsku, na srpski narod onda vam moram reći da ste se zajebali. A još poodavno sam na ovom istom mjestu konstatovao da nas Radovan zajebava sve redom.

Istina, tada sam osjećao da nam to radi, ali evo vrijeme pokaza da sam izgleda bio u pravu i da postoje i opipljivi (pisani) dokazi za tu moju tvrdnju. Uostalom, zajebavati ovaj narod sa ovakvim niskim nivoom svijesti, koju aktuelna vlast uspješno održava u permanentnom strahu da narod jednog dana ne progleda, i nije toliko teško. Zato i njemu i njegovim nasljednicima to i polazi za rukom.

I dok dobar dio Karadžićevih pristalica roni suze za njegovom sudbinom, boreći se s nesanicom i sastavljajući jedva kraj s krajem, dotle podgojeni Rašo brine o svojim stanovima po Beogradu, novcu koji se svakodnevno u vidu donacija (reketa) slijeva na račun Instituta "Sveti Jovan" i u međuvremenu savjetuje kćerku da ne kupuje audija nego da se zadovolji i s nekim manje luksuznim autom.

Usput zahvaljuje izvjesnom Mladenu (valjda Ivaniću) na pomoći koju je odvojio za njega. Naravno, tu je i njegov, da li pjesnički ili očajnički inicirani, nepopravljivi optimizam o "preuređenju Balkana" na koje, kako sam priznaje, čeka "još od 1991. godine" koje će mu napokon donijeti tako željenu slobodu.

Očigledno je pod utiskom one stare po njega "spasilažke" priče o preuzimanju inicijative na Balkanu od strane Rusa, Putina, zatim jačanju Kine. Uglavnom već poznata nam priča iz arsenala Mire Marković na koju se "navukao" Milošević i koja ga je odvela na nezahvalno mjesto na kojem željno očekuju i Radovana Karadžića i Ratka Mladića.

Sve ovo navedeno nije plod moje zle namjere da otežam poziciju gospodina Karadžića, koja je svakako teška, ali nama je još teža, još manje plod moje mašte.

To su samo izvodi iz osam pisama koje je Karadžić kurirskom službom, koja je sve razvijenija u Republici Srpskoj, proslijedio svojoj supruzi Ljiljani tokom 2001-2002. godine. Dijelove tih pisama ove godine je objavio, meni dovoljno nepoznati list "Publika" iz Crne Gore, ali je malo ko povjerovao u vjerodostojnost tih pisama, a još manje u ono što u njima piše.

Među nevjernim Tomama bio sam i ja. Od prije neki dan priznajem da sam pogriješio. Kopiju istih pisama dobio sam na uvid iz okruženja jednog visokog funkcionera Srbije i Crne Gore, koji mi je potvrdio vjerodostojnost pisama, među kojima je jedno pisano Karadžićevom rukom. No, ostavimo to policiji i istoriji.

Ovih dana, jedna grupa evropskih parlamentaraca Karadžića je nazvala evropskim Bin Ladenom!? Optužbe na račun njega, a zbog njega i na račun nas su svakodnevne, a takvo poređenje i slična i ne čude, s obzirom da su argumenti Karadžića i Mladića nepoznati evropskoj, svjetskoj i dobrim dijelom našoj javnosti.

Odbijanje da se pojave pred Haškim tribunalom, o čijoj se pravednost u nekim dijelovima da diskutovati, Karadžić i Mladić postaju grobari naše budućnosti. Da li će ti div junaci, kako ih pjesma naziva, svoju borbu nastaviti na drugom frontu, zvanom Hag, ili će nastaviti da ovu naciju svrstavaju u red onih kojima je budućnost nedostižna, pitanje je koje je još bez odgovora.

Ako je tako, hoćemo ih onda morati nazivati kukavicama, ako ni radi čega drugog, ono zbog toga što bježanjem uskraćuju budućnost i svojim potomcima. Na kraju, zar se ne bore i Milošević i Šešelj, koji se dobrovoljno predao.

Predsjednik Republike Srpske nedavno je u Beogradu, u obostranoj haškoj jadikovki, potvrdio da je Srpska pred velikim iskušenjem i da izlaza, osim potpune saradnje s Hagom, nema. To je potvrdio i ovim svojim boravkom Hagu. Istog je mišljenja, izgleda, i novi ministar policije Srpske, koji je dao velika obećanja po pitanju hvatanja haških bjegunaca. Držimo ih za riječ.

Ako ne urade ništa i time nas ostave izolovane, onda nema čekanja, treba nam nova politička elita koja drugačije misli i radi. Tako se možemo riješiti i gospođe Del Ponte i Grosmana i Prospera, jer smo kao i Srbija pritisnuti haškom neminovnošću. U protivnom ostaćemo jedini evropski rezervat.

Nije nikakva tajna da se zbog nesaradnje spremaju nove crne liste, diplomatske sankcije, a već se polako uvlače i ekonomske kao u doba Slobodana Miloševića i njegovih istomišljenika sa ove strane rijeke Drine. Upravo zbog nesaradnje sa Hagom, međunarodna zajednica je namjerno nijema na učestale priče o mijenjanju Dejtonskog sporazuma.

Tako se Republika Srpska sve više diskredituje. Iz istih razloga u Srbiji se aktuelizuje mađarsko pitanje, problemi sa Kosovom i Metohijom postaju skoro nerješivi.

I ko zna šta će se još pojaviti. Bez obzira na sve to, mi haške optuženike opet moramo izručiti, jer nema nam druge. Što prije manje će nas kasnije boljeti. Možda opet kod optuženih proradi savjest i tako nas oslobode da ne budemo više njihovi taoci.

Kad je Karadžić u pitanju, situacija mi oko njega, iskren da budem, pomalo liči na film "Podzemlje" Emira Kusturice. Radovan bi se možda i predao, ali ga doušnici dezinformišu da je Amerika pod bankrotom i da Rusi dolaze!?