Datuma: 06.10.2006
Piše: Ugo Vlaisavljević

Izbori kada nacionalizam postade građanski

Neki posmatrači bi mogli rezultate posljednjih izbora ocijeniti sasvim pohvalnim i to imajući u vodu najviše građanske i demokratske standarde. Ne samo prema nekim vanjskim kriterijima, poput onih da se glasalo mirno i bez ekscesa, da su vođene manje-više korektne i pristojne javne debate u medijima, da je većina stranaka radila marljivo na svojim programima, nego i sudeći po glavnoj tendenciji u opredjeljenju ukupnog glasačkog tijela, koja se očituje u sastavu pobjedničkih stranaka.

Moglo bi se naime zaključiti, pogotovo ako je riječ o "stranom posmatraču", da su na izborima ovaj put pobijedile "građanske stranke". U RS su socijaldemokrati dobili ubjedljivo veću podršku građana od SDS-a, stranke za koju bi se moglo reći da je predstavljala samu osnovnu mjeru srpskog stranačkog predstavljanja.

U Federaciji je Stranka za BiH postigla veliki uspjeh, gotovo se izjednačivši sa SDA, pri čemu je ovaj uspjeh još veći kada se ima u vidu trijumf Silajdžića nad Tihićem.

I ovdje je stranka koja se svojim biračima predstavila kao tvrdokorna građanska stranka, opredijeljena za ukidanje entiteta i za jaku državu ravnopravnih građana, ugrozila, ako ne i porazila, stranku koja je već odavno imala mjenicu na političko predstavljanje bošnjačkog naroda.

Gledamo li na isti način hrvatsku stranu, opazićemo da tamo više nijedna stranka nema osigurano pravo na predstavljanje svoga naroda, a građanski pluralizam je u punom cvatu. Hrvatskog predstavnika u Predsjedništvo eto dovodi jedna socijaldemokratska stranka, svakako bez hrvatskog predznaka.

Nije li danas napokon otvorena putanja političkog predstavljanja koje više nije isključivo nacionalno (a kod nas je to teško ne brkati s nacionalističkim)?

Nečeg uistinu građansko-demokratskog u novim političkim izabranicima zasigurno ima i šteta bi bilo propustiti to ne sagledati u jasnom svjetlu - sada na ovom prelazu, možda čak i trenutku važnog preobražaja. Pa, ipak, mnogi će osporiti da u nastupajućoj politici ima ikakvog pomaka od nacionalnog ka građanskom.

Naprotiv, može se s dobrim razlozima tvrditi, kao što je to nedavno učinio Ozren Kebo u elektronskom časopisu "Puls demokratije", da je s pobjedničkim snagama došlo do radikalizacije političke scene, kao što je to uostalom bio slučaj sa svim prethodnim izborima u ovoj zemlji.

Čim se vladajuće stranke, veli ovaj bivši urednik "Starta", barem malo uljude i počnu voditi računa, pa makar i prividno, o opštim, a ne samo o separatnim etničkim interesima, eto odmah novih takmaca koji narodu obećavaju da će još rigidnije slijediti napuštenu liniju međunacionalnih sukoba i podjela.

Tako su SDA i SDS, ako se oslobodimo spoljašnjih privida, ostale u vlasti u svom nekadašnjem ili čak još neviđenom izvornom obliku, samo što se sada pojavljuju pod drugim imenima: kao SBiH i SNSD. Ovo vraćanje na izvorni oblik kao glavni sadržaj preobražaja stranaka koje obećavaju novu politiku je najvidljivije u hrvatskom političkom polju: HDZ postaje ili treba da postane HDZ 1990.

Zašto je za nacionalne stranke postalo važno vratiti svoj izvorni oblik sa početka devedesetih godina? Ne znači li to ponajprije obnoviti početne zahtjeve etnopolitike za vjerodostojnim predstavljanjem čitavog naroda, prema principu: jedan narod, jedna stranka, jedan vođa. Pritom je vođa u etnopolitici daleko važniji od stranke, jer tu se sažima jedinstvo njenog političkog principa: vođa to smo mi, čitav narod.

Zato u etnopolitici stranka nije toliko važna kao stranka u svojoj specifičnoj političkoj funkciji koliko kao slika i prilika izabranog dijela naroda okupljenog oko svoga vođe. Proces civiliziranja (uljuđivanja) nacionalnih stranaka bi bio proces u kojem bi vođa gubio, a partija dobijala na značaju: ali ne kao kolektivni oblik vođe.

Možda najveći dokaz uspjeha političko-demokratske izgradnje SDA, pa stoga i zasluga Tihića, jeste izborni uspjeh ove stranke u kontrastu neuspjeha njenog vođe kao kandidata za Predsjedništvo.

Ali na to se može baciti sumnja odgovorivši da je za bošnjačke glasače SDA ostala posvećena stranka koju im je otac nacije ostavio u amanet, a da je pravi izbor ipak bio izbor vođe kojeg je opredijelila harizma Silajdžića.

Doduše, Izetbegović je svojevremeno preporučio i izbor između ove dvojice vođa, što je na prethodnim izborima bošnjački narod većinom uvažio. O snazi etnopolitičke tradicije govori to što je prije iznevjeren vođa bez harizme, usprkos njegovoj zavidnoj političkoj zrelosti i pogotovo uljuđenosti, nego stranka.

Kako god da bilo, put civiliziranja nacionalizma, a to je jedini put građansko-demokratskog napretka u ovoj zemlji tri samosvjesne nacije, ići će (ili neće nikako ići!) preko transformacije stranaka, njihovog političkog sazrijevanja i demokratske izgradnje, pri čemu bi vođe trebale sve više gubiti na svojoj neodoljivoj privlačnosti.

Pobjede Dodika i Silajdžića kao harizmatskih vođa, pa tek onda njihovih stranaka, dovode u sumnju svaki govor o skorašnjem odstupanju od etnopolitičke matrice, uprkos socijaldemokratskom opredjeljenju prvog i tvrdoglavom građanskom egalitarizmu drugog.

Ne bi trebalo da nam promakne šta se dešava sa nacionalizmom danas. Vjerujemo da stoji ocjena o radikalizaciji nacionalnih stranaka: novi nosioci vlasti nisu nipošto manji nacionalisti od svojih prethodnika. Ali još važnije je primijetiti da su nacionalne stranke, prije svih SNSD i SBiH, istovremeno postale u dosad neviđenoj mjeri građanske.

Nije to samo puki privid ili smišljena obmana što su njihovim predstavnicima puna usta "običnih građana" i njihovih konkretnih životnih zahtjeva. To su uistinu stranke koje dobro znaju da će imati posla samo sa građanima, a ne sa narodima.

Iz prostog razloga što je prošlo doba multikulturalizma: svaka stranka sada djeluje u svom jednonacionalnom entitetu i može se obraćati isključivo "svojim" građanima (bez obzira na naciju).

To su stranke kod kojih je proces uljuđivanja nacionalizma prošao prebrzo, gotovo preko noći, kao jednostavno prihvatanje stanja na terenu. Zato su one nacionalističke koliko i građanske.

U jednonacionalnim sredinama uvijek cvjeta građanska politika! I zato su one druge stranke, za koje se može reći da su njihove stare matrice, a koje su prilično radile na svom građanskom preoblikovanju, izgubile od nacionalizma ovih prvih.