Piše: Slavo Kukić

Izborni rezultati i poruke

Iza nas su još jedni izbori. Ovaj put lokalni, dakako. Ako je stranačkim liderima vjerovati, svi su pobijedili. Na stranu što je takvo što nemoguće. I što je, htjeli ili ne, u sukobu s elementarnom logikom.

Uđe li se, međutim, suptilnije u analizu rezultata posljednjih izbora, stvari izgledaju poprilično drugačije od onoga u što nas uvjeravaju. Nesporno je, primjerice, da je apstinencija biračkoga tijela veća nego ikada do sada.

I da je, promatra li se država u cjelini, preko polovice građana s pravom glasa posljednji vikend rađe koristilo za sve ostalo nego za ispunjavanje ove građanske "obaveze". Podaci za prostor Federacije su čak i porazniji. Tamo ih je kući ostalo gotovo tri petine. Na koncu, zadržavanje na pojedinim segmentima biračkoga tijela sliku ukupnoga stanja još više pomućuje.

Prema, u javnosti predočenim podacima, primjerice, na posljednje je općinske izbore izišlo manje od desetak postotaka biračkoga tijela u životnoj dobi do trideset godina. A tome, vjerujem da se slažu svi, i nije potreban poseban komentar. Dapače.

Apstrahirajmo načas i taj detalj. Vratimo se, dakle, izbornom slavlju. SDA je, vele, potukao svoje protivnike kao nikada do sada. Od SDP-a je, komentiraju "analitičari" njezina dnevnog biltena, uzela dodatnih trinaest načelničkih mjesta. Aferim.

Ipak, je li baš sve tako? A što, onda, reći za Bihać? Ili, kakva je sudbina SDA zadesila u Sarajevu. U kojemu je načelničkog mjesta uskraćena ostala, po svemu sudeći, u sve četiri gradske općine.

Zgorega im ne bi bio i još jedan poslić - uspoređivanje glasova koje su osvojili sada u odnosu na one iz svih ranijih godina. Učine li to, ne vjerujem da će s delirijem oduševljenja, koje su iskazivali ovih dana, i nastaviti.

Iako, istina je da je bošnjački nacionalizam u ovom momentu pod značajno većom temperaturom od srpskoga i hrvatskog. I istina je da je obaveza svih, Bošnjaka prije svega, da o tome i javno progovore. U protivnom, procesi koji, usprkos svemu, imaju pozitivan predznak, mogu ponovo izmaći kontroli.

Pobijedio je i HDZ. No, priznali to ili ne, pobjeda im je Pirova. I baca u brige. U prilog tome, uostalom, govore i statistički podaci. Zapadna je Hercegovina, recimo, tradicionalna utvrda ove partije. U kojoj je ona, u neka druga vremena, za sebe vezala i po devet desetina s pravom glasa registriranih. A u njoj je danas, vjerovali ili ne, apstinencija veća, i to značajno, nego drugdje.

Na izbore je izišlo tek tridesetak postotaka onih s pravom glasa. I tek polovica njih je povjerenje ponovo ukazala "svojima". A to onda znači da je novi četverogodišnji mandat "njihovih" popriličito sumnjiv. Da će, dakle, vladati s potporom od jedva petnaestak postotaka ukupnoga biračkoga tijela. A negdje, kao u Tomislavgradu i Posušju, bogme i manje od toga.

Imaju li, prema tome, Čolak i drugovi mu razloga za slavljenički šampanjac? Sumnjam. Jer, vladanje uz petnaestak postotaka opravdanim nameće pitanje koliko je vlast koju će obnašati uopće legitimna? Posljednji su im izbori, osim toga, i svojevrsni znak za uzbunu. Jer, izostanak sedam desetina potencijalnih birača znak je neslaganja koje svaki dan prijeti i da eskalira. A tada se može dogoditi ono što bi "zaštitnici" hrvatskih interesa najmanje željeli.

Da se, recimo, umjesto apstinencije, nezadovoljnici odluče na otvorenu izbornu potporu drugima - strankama koje, umjesto nacionalnih frustracija nude posao, više socijalne pravde i bolji život. Uostalom, signali takve mogućnosti su HDZ-u upućeni i na ovim izborima. U Grudama, domovini i tvrđavi Herceg Bosne, "omraženi" SDP je osvojio svaki deseti glas. A na jednom biračkom mjestu Tihaljini, čak i pobijedio Bobanove vitezove.

Tko kaže da se taj trend već za dvije godine u Grudama ne bi mogao i radikalizirati, ali i ostale dijelove zemlje Hercegove poput virusa "zaraziti"? Bez obzira, dakle, što Čolak i drugovi mu zbore, ni zapadna Hercegovina nije više što je bila. Nije tako siguran bastion pomahnitale im nacionalističke koncepcije. Istina, doduše, jeste da su ovaj put preživjeli. No, istina je da bi pokleknuti mogli već u prvom sljedećem naletu.

Ipak, ono što karakterizira zapadnu Hercegovinu, više su promjene u mogućnosti, a manje i one koje su se već dogodile. To, dakako, ne znači da su bez promjena prošli i ovi izbori. Dapače. Istina jeste da su one, uglavnom, zaobišle Federaciju. Ali, zato su, kao grom iz vedra neba, razdrmale prostor manjeg bh. entiteta.

Dodikovi socijaldemokrati Karadžićeve su "junake" potukli do nogu. I to i tamo gdje se malo tko nadao. Među inim, i u političkom uporištu najomiljenijeg Rašina kamiondžije, u Trebinju. U kojemu je, pa makar i s petnaest godina zakašnjenja, progovorio odavna poznati građanski duh. A malo im je, bogme, falilo i u Bijeljini.

Onoj istoj u kojoj je, ne tako davno, Arkan sijao i strah i smrt. Još konkretnije, stavi li se pod lupu analize prostor Republike Srpske, iz njega se daju izvlačiti i sudovi o procesima u bližoj budućnosti. Ekonomski pokazatelji za ovaj dio zemlje su, i to bukvalno svih prethodnih godina, značajno lošiji od onih koji odlikuju prostor Federacije.

Manji je broj zaposlenih, manja su prosječna primanja, penzije da se i ne kaže. Teže je živjeti, a time i lopovluk koji političari čine podnositi. Raji se, dakle, zalilo za vrat više nego onoj u drugom dijelu zemlje.

I eksplodiralo je. Sreća Čavićeva i Ivanićeva da se to dogodilo u vrijeme općinskih izbora. U protivnom, na njihovu bi političku karijeru već sada bila stavljena točka. Ovako, u prilici su nastaviti. No, već sada je izvjesno da to neće biti duga vijeka. Što do sljedećih parlamentarnih izbora pokusaju - pokusaju. Nakon njih i to će biti prekinuto. A i vrijeme je.