Piše: Pero Simić

Politička i vjerska iskušenja

To što je Boris Tadić, predsjednik Srbije, za razliku od premijera Vojislava Koštunice, pozvao Srbe da izađu na predstojeće izbore na Kosovu i Metohiji, uprkos apelu patrijarha Pavla i kletvi čestitog kosovskog mučenika, vladike raško-prizrenskog Artemija, državnički je potez vrijedan divljenja.

Priznajem spreman sam da mu zbog toga oprostim i ono predizborno ljubljenje sa Mladenom Ivanićem u Beogradu. Ne želeći da omalovaži brigu koju su iskazali i patrijarh i vladika Artemije u svojim pismima, predsjednik Srbije se odlučio za potez koji prema svim dobrim analizama, Srbima ipak može donijeti samo dobro.

Apstitnencija im sigurno ne donosi ništa, osim miloševićevskog zamjeranja međunarodnoj zajednici. Pogotovo što je Tadić, uz poziv Srbima da izađu na izbore, od predstavnika međunarodne zajednice zatražio, da se u određenom vremenskom roku riješe i neka prijeko potrebna pitanja vezana za prava Srba na Kosmetu.

U protivnom, Srbi će napustiti institucije, poručio je predsjednik. Premijer je opet, u svom stilu, nakon patrijarhovog pisma odmah odaslao odgovor, da on neće izdati.

Zbog toga i ne čudi da su u Beogradu, pomalo u šali, Sinod Srpske pravoslavne crkve prozvali vladom u sjenci (zbog Koštunice "branioca državne religioznosti"). Uglavnom to sve i zbog revnosne, skoro svakodnevne korespondencije na relaciji Vlada - Patrijaršija.

Tadić je uz to izjavio da ima dobre odnose sa patrijarhom i da mu namjerava dati dodatne informacije koje su bile presudne da se odluči da pozove Srbe da izađu na izbore, amortizujući tako u ovom slučaju, ipak direktno miješanje crkve u državne poslove. Crkva svojim pismom predsjedniku i premijeru, nije iznijela samo svoje mišljenje da ne treba izaći na izbore, već je i direktno zatražila od predsjednika i premijera da pozovu na bojkot izbora. Koštunica je u blažoj varijanti poslušao, Tadić vidimo nije, a narod se podijeli i oko toga pa i sami Srbi na Kosovu i Metohiji.

Jedni će ipak izaćI, a drugi neće. Mediji su nakon toga u Srbiji dolijevali ulje na vatru navodeći kako je došao kraj kohabitaciji na relaciji predsjednik Srbije - Vlada Srbije. I tu je Tadić pokazao državničke sposobnosti. Branio je Koštunicu rekavši da on nije pozvao Srbe na bojkot izbora na Kosmetu, nego da je samo izrazio mišljenje da se nisu stekli svi uslovi da Srbi neometano mogu izaći na izbore. U tome se slaže i Tadić, ali isto tako misli, da se samo kroz institucije i izbore preko kojih se doalzi do institucija, može popraviti stanje Srba i nealbanskog življa na Kosmetu.

U protivnom Srbi će ostati samo nijemi posmatrači, a kosovska skupština imaće legitimitet i bez njih. Tako je predsjednik Srbije kao pravi vođa, a ne političar koji podilazi narodu, rekao što je htio i što reformski kurs od njega i nalaže a pri tome nije ušao u sukob ni sa premijerom ni sa crkvom, kako su neki priželjkivali. Sasvim je poznato i to da tamo gdje je država slaba, crkva ispoljava ambicije da "pripomogne" u rješavanju državnih poslova.

Uostalom poznati crkveni velikodostojnik Radovan Bigović kaže "da crkva treba da brani ono što čini demokratiju, a to su pravna država, politički pluralizam s jedne i poštovanje ljudskih prava i sloboda s druge strane". Gdje vladaju despoti, silnički raspoloženi prema narodu normalno je da i crkva mora pokazati interesovanje za stanje u državi.

Tako je bilo i u doba Miloševića ali nažalost ne i dovoljno glasno, osuđujuće, kritično i transparentno. U demokratskoj Evropi kojoj i Srbija teži i gdje je crkva odvojena od države ona kroz duhovne aktivnosti pridobija mase dok državnici po slovu zakona vode državu. Očigledno je da taj kurs "ni klerikalizacija države ni politizacija crkve" na obostrano zadovoljstvo i države i crkve želi da zauzme i predsjednik Srbije Boris Tadić koji nije "svjež" pravoslavac.

Tako se mogu očuvati vrijednosti Srpske pravoslavne crkve i njen veliki dunovni značaj i u novim vremenima koja predstavljaju iskušenje i za Srbiju.