Piše: Sead Fetahagić

Ukidanje radničke klase

Tranzicija zemlje iz jednog političkog sistema u drugi znači, između ostalog, i promjenu političkog vokabulara. Tako se kod nas više ne upotrebljava pojam radnička klasa, jer to spada u poštapalicu poražene marksističke ideologije.

Zaista, ako se dobro sjećamo, na vrh glave je bilo to trubljenje o radničkoj klasi, nijedan politički govornik nije zaobišao da istakne kako radnička klasa ide u raj. U sebi sam se tada čudio što ti propagatori socijalizma toliko insistiraju na radničkoj klasi i poštenoj inteligenciji kad su s tim dosadili i bogu i ljudima? Ali, kao što nas danas uči savremena reklama, treba nebrojeno puta ponoviti neki slogan da bi ušao u glavu svakom čovjeku.

Ali nije u pitanju samo rječnik. To što je u susjednoj Hrvatskoj van upotrebe pojam "radnička klasa", pa i imenica "radnik", ne govori samo o tome da se Hrvati hoće jezički distancirati od Srba, nego i o tome da je prošlo vrijeme radništva, a došlo vrijeme biznisa, poduzetništva. I kad u Hrvatskoj kažu "djelatnik", to je potpuno drugačije značenje nego "radnik", a i u našoj zemlji nismo daleko od shvatanja da radništva više nema.

Radnici zaposleni u propalim firmama, radnici koji ostaju bez posla u tranzicijskom vremenu prelaska iz državne svojine u privatnu, radnici kojima ne plaćaju osiguranja, ni penzijsko, ni zdravstveno, traže svoja prava. To tamburanje o ljudskim pravima, gdje piše i o ljudskom pravu na rad, neka okače mačku o rep! Svi naši političari, pod budnom paskom međunarodnog kapitalizma, samo ponekad deklarativno se zauzimaju za naše bijedno radništvo, a suštinski guraju zakone koji na sve moguće načine ukidaju dostojanstvo onog staleža koji se nekada zvao radnički.

Ovih dana mi je prišao čovjek, meni potpuno nepoznat, koji se predstavio kao zaposlenik u državnoj vladi. Zamolio me je da nigdje javno ne pomenem njegovo ime, ali me je takođe zamolio da javno saopštim katastrofalan učinak usvajanja jedinstvenog PDV-a.

Njegova matematička analiza govori da će samo na četiri artikla: hljeb, mlijeko, ulje i piletina, od siromašnog (radničkog) stanovništva biti dodatno iscijeđeno dvije stotine miliona maraka. A istovremeno će pojeftiniti automobili. Pa jasno je za koga naša vlast brine - za bogate ili za sirotinju.

Ovdje hoću da podsjetim sve one kojima još nije nacija popila mozak da su u bivšoj Jugoslaviji radnici organizovano išli na godišnje odmore u radnička odmarališta načičkana po morskoj obali, uz izuzetno niske cijene. A danas, radništvu kojem su podarili naciju da se s njom zabavlja, ne dolazi ni u san odmor na moru, jer oni takvih snova više ni nemaju. Zato mislim da je došlo vrijeme da ono što je ostalo od radničke klase više ništa i ne sanja, kapital i tržište je najvažnije, a ljudski život se nikoga ne tiče.

Oni koji bi trebalo da brinu o najsiromašnijem sloju našeg društva, o radnicima - sindikat je takođe jedna prišipetlja uz vladajuće moćnike. Osim što su sindikati rascjepkani po kantonima i entitetima da ne bi okrupnjeni bili snažniji, sindikalne vođe stalno ističu kako se oni ne bave politikom. Politika vladajućeg sloja i jeste u tome da se radništvo ne petlja u politiku, eto im nacionalna podjela neka se o njoj bave, eto im štrajk nema galame, neka obustavljaju posao onog kojeg nemaju.

Ovih dana banjolučki studenti protestvuju što im se povećava školarina. Uvjeren sam da je velika većina tih studenata koji se bune iz radničkih porodica, iz siromašnih službeničkih obitelji. Neće se valjda buniti sinovi tajkuna, kćeri vlasnika lanca trgovina i novoniknutih hotela? A znaju li studenti, te bundžije, da ovo nije socijalizam?

I znanje se plaća, visoko obrazovanje više nije besplatno, pa ono i ne postoji da bi svako studirao! Pristup imaju samo oni s debelim budželarom. Nije mi jasno da ti mladi ljudi ne znaju kako su svojim nedjelovanjem uspostavili sistem gdje vladaju samo nacionalni i kapital odnosi. Niste mrdnuli da bude drugačije!

Bosna i Hercegovina je područje jeftine radne snage. A uspostavljaju se sve reforme da i ubuduće tako ostane. Pa i kada se priključimo Evropskoj uniji, dalekog jednog dana, ostaćemo zemlja siromašnog radništva. Zar neko misli da će bogate zemlje Zapada svoj kolač s nama dijeliti? Samo mi treba da uredimo zakone i propise kako bi lakše strane firme pokupovale ono što vrijedi, a između ostalog su to i naši radnici. Navalite svjetski moćnici, ovdje se radnici prodaju za niske pare, a istovremeno umiju da rade!

Uz to, to je radnička klasa sasvim ukinuta!