Piše: Pero Simić

Njemu slava, nama spas

Našavši se u ponedjeljak u Beogradu, nisam znao kuda prije da krenem. Da li na promociju romana "koga očekuje svjetska slava", "Čudesna hronika noći", kreatora ove naše "svijetle" svakodnevice Radovana Karadžića, ili na promociju nove knjige dr Mire Marković, "velikog humaniste, kosmopolite i antihegemoniste" i ko zna kakve joj još hvalospjeve nisu davali, pod nazivom "Sačuvajte ovu knjigu".

Sve to u po Beograda, istog dana oktobra mjeseca proste 2004. godine, kao u "najbolja" Miloševićeva vremena, a za vladavine demokrate i legaliste Vojislava Koštunice.

Bolji predsajamski trenutak ljubitelji knjige u Beogradu čini mi se nisu mogli poželjeti. Gore pomenutim falio je još samo njihov savremenik i brat po pjesmi Lukašenko, sa svojim memoarima, pa da se namiri bratsko "sveto trojstvo".

Svoju beogradsku nedoumicu riješio sam tako što sam otišao na treću stranu, u jedan beogradski klub gdje je promovisan crtani roman "Paja Patak", ali u novom ruhu. Ispostavilo se da sam napravio dobar izbor, s obzirom šta se sve pričalo i naglabalo na već pomenute dvije promocije, odnosno "patriotske" seanse.

Iskreno me je ganula informacija da je Radovanov brat Luka dobio prvi primjerak knjige, iako mi se čini da bi bio red da je prvi primjerak dobila supruga Ljiljana.

Međutim, s obzirom da ga je proteklih godina redovno posjećivala (što svjedoče i njihova objavljena pisma), ne bi me čudilo da je ona ovaj put dobila nulti broj direktno iz Radovanovnih ruku.

Inače, brat Luka, koji je i direktor njihova dva zajednička preduzeća u Beogradu u kojima Rašo (vjerovatno kao pametniji) ima 60 odsto, častio je, kažu, na promociji sviju, a posebno strane novinare viskijem, jer mu eto Radovan knjigom poručuje "da je dobrog zdravlja, a naročito mentalnog".

S obzirom na sedmocifrenu vrijednost imovine sa kojom raspolaže i zajebanciju koju nam priređuje, nismo mi sumnjali u njegovo zdravlje.

Međutim, koliko nam već dugo međunarodna zajednica uzima mjeru, kao taocima zbog njegovog skrivanja, svi mi u ovoj zemlji smo izgubili gotovo sve pa i zdravlje, naročito mentalno.

Opet o izuzetnom zdravlju Mire Marković, čiji su fanovi iz dana u dan sve glasniji, što je znak i ova promocija, neću ni da govorim s obzirom da se ono napaja iz relaksirajućih devet cifara na koliko je procijenjena imovina porodice Milošević.

U izboru samog naziva njene knjige "Sačuvajte ovu knjigu", čovjek se ne može oteti utisku da je u njegovom osmišljavanju, pored autora, učešće imala i mega-zvijezda srpskih proročica Kleopatra ili u najmanju ruku vidovita Zorka.

Samim naslovom svoje knjige, ušata gospođa Marković kao da najavljuje svoj proročanski povratak u Srbiju, sa svim Rusima i Kinezima iza svojih leđa. Ko tada pokaže njenu knjigu, daleko će dogurati.

Ali vratimo se našoj muci i Jaši (Raši) Crnkoviću (Karadžiću), kako sebe naziva autor romana "Čudesna hronika noći". Dok je većina Karadžićevih zavedenih fanova zabrinuto strepila da ga ne uhapse, s obzirom da se i rukovodstvo RS bar deklarativno složilo da je prevršio svaku mjeru i da igri skrivanja treba da dođe kraj, podgojeni Rašo je u nekom udobnom stanu završavao roman od koga očekuje, kako kažu njegovi ovozemaljski zastupnici, svjetsku slavu.

Odsustvo realnosti dominira i u ovom romanu našeg bivšeg predsjednika i kandidata za svjetsku slavu Radovana Karadžića. On kao osrednji pisac i još gori političar piše kako je "između najljepših ponuda, slave i novca" odolio iskušenjima zbog "predanosti našoj stvari"!?

Naravno, pri tome nije računao na naše pamćenje. Da li je "naša stvar" sjebana i ogoljena Republika Srpska koju su on i njegovi prijatelji, koji troše naše pare po Beogradu, dotjerali do prosjačkog štapa!? Ili je stvar ono naše što su nam oni opljačkali, a sada proglasili za svoje. Uostalom, zar Republika Srpska nije bila privatna država nekolicine političko-mafijaških moćnika. Pjesme i romani ne mogu sakriti ružno političko vrijeme te vladavine koja nas je dovela u ćorsokak.

Karadžića svjetska slava možda očekuje u Hagu ukoliko tamo ode i uspije da argumentima (ako ih ima) demantuje sve optužbe koje mu pripisuje Karla del Ponte. Nekih prednosti nad njom ima i on, ako ništa drugo makar je ljepši. Uostalom, cijelo društvo mu je tamo.

Svoj pozamašni kapital ako hoće može i uvećati, dajući u kameru, nekoj od svjetskih TV kuća, svoju proširenu ispovijest. Od tog honorara, koji sigurno ne bi bio ispod miliona dolara, jedan dio bi mogao ostaviti i svojim prijateljima u Beogradu da ga slave uz čašicu i meze.

Tako bi zajebao i Osamu bin Ladena koji bi ostao sam na listi najtraženijih svjetskih bjegunaca i mi bi se napokon malo odmorili.